Generacija smo koju određuje promjenjivost i nestabilnost. Brojni ljudi ulaze i izlaze iz našeg života, ali nemamo dom. Zato nam je noćni život toliko privlačan - postajemo ljudi koji želimo biti, makar na jedan dan. Bila sam netko tko je živio za vikend.
Rutina je uvijek bila ista: posudila sam košulju, stavila crni tuš za oči i kupila jeftino piće uz pomoć lažne osobne. Tražila sam grijeh i razvrat prerušen u sumnjiv noćni klub, daleko od svijeta stvarnih odgovornosti. Sva noć počinjala je isto- kucanjem čaša i zaklinjanjem kako će ovo biti naša noć.
Opijala sam se da bih zaboravila sve brige koje su me morile tijekom tjedna. Bila sam u elementu, u svom svijetu u kojem sam se osjećala tako živom. Atmosfera, dinamika, bezbrižnost – sve me to ostavljalo oduševljenom i bez daha. Nesuvisli razgovori sa strancima djelovali su tako iskreni.
Potom bi stiglo jutro. Euforija je nestala a stvarnost pogodila toliko teško da se nisam htjela nositi s njom. Samo bih čekala idući vikend za novi bijeg.
Nisam shvaćala da bježim od sebe. Nisam shvaćala zašto moji noćni izlasci koji počinju tako pozitivno i nadobudno uvijek završe samoprijezirom i sumnjom. U igri je bila masna pizza, hladne i grube muške ruke, tajnoviti odlasci na WC na još jednu "lajnu". Mislila sam da živim punim plućima. Moje ambicije i ciljevi nisu postojali u tom svijetu. Ali nisu postojali niti u stvarnom dnevnom svijetu-
Trebale su godine ispunjenje buđenjima uz smrad alkohola i žaljenja da shvatim kako ne želim više tako živjeti. Odluka se konačno prelomila kada sam semestar provela u inozemstvu, u Šangaju.
Svaku noć osjećala sam isto lupanje basa, ljutu votku niz grlo iste ruke neznanaca oko struka. Ljudi su djelovali isto.
Bila sam usamljenija no ikad, ali sam shvatila da sam uvijek bila usamljena. Samo, sada se usamljenost pokazala očitije i u drugom, obliku. Shvatila sam da partijanje i izlasci s neznancima koje zapravo boli briga za mene samo hrane moju samoću, umjesto da ju olakšaju.
Jedne večeri ugledala sam par, posve "ubijen" od alkohola kako se ljube i stišću u uglu kluba. Inače bih im zavidjela, inače bih i ja htjela da me ugrabi neki tajanstveni muškarac. Sada sam samo osjetila neku hitnost i očaj i ta situacija mi je raskrinkala stvarnost partijanja. U njoj sam vidjela i kako naša kultura gleda na izlaske: traženje besmislenih veza koje su važne samo u tom trenutku.
Danas, sve mi to djeluje naivno. I dalje izlazim s prijateljima, ali stvarnim prijateljima. Danas ću s njima provesti večer i zabavljati se umjesto da besciljno lutam od kluba kluba i pokušavam prijatelje stvoriti od neznanaca. I danas ću možda popiti koje piće, ali ne zato da zaboravim stvarnost. Možda ću se ponekad i napiti, ali sigurno se neću opijati samo kako bih izgubila sebe.
Neumorno tražimo iskustvo, iznenađenje, nekoga tko će nas odvesti i ispuniti očekivanja za koja ni sami nismo sigurni koja su. Tražimo sigurnost i osjećaj pripadanja na pogrešnim mjestima.
Danas, možda nisam našla mir i smirenje, ali znam da sam na dobrom putu.
