Decko i ja smo zivjeli zajedno sedam mjeseci. Nasa veza je od prvog dana puna ljubavi i povjerenja. On je moj stup i najsuosjecajniji covjek kojeg sam upoznala – zapocinje svoju pricu na drustvenoj mrezi Reddit korisnica pod imenom ohmygoodnesses.
Jednostavno sam osjecala da sam trudna
Nekih tjedan dana prije nego sto nisam dobila mjesecnicu, primijetila sam promjene u tijelu. Inace ne osjecam snazan PMS i kada primijetim da postajem emotivna, jako dobro se suzdrzavam i pripisem to hormonima. No ovog mjeseca bilo je drugacije. Imala sam strasnu zelju za djetetom i puno lakse sam se emotivno uzbudila. Emotivni usponi i padovi bili su znatno jaci nego proteklih mjeseci. Sve sam to pripisala tek cudnom mjesecu. Kada su mi grudi postale osjetljive i kada sam pocela osjecati blage grceve bila sam sigurna kako ce kroz nekoliko dana doci i mjesecnica. Nekoliko dana je doslo i proslo. Dobivala sam grceve, ali bili su kratki, blagi i sporadicni. Znala sam da sam trudna. Usprkos nepravilnostima koje sam iskusila, jednostavno sam se osjecala trudnom. Cekala sam jos nekoliko dana i u tim danima sam sve odusevljenija idejom da postanem majka. U nedjelju ujutro sam obavila kucni test i odmah se pojavila mala crvena linija. Nisam osjecala ni strah ni odusevljenje. Vratila sam se u krevet i rekla mom decku. Nekako sam se nadala kako ce prihvatiti ideju da postanemo roditelji. Iako je rekao kako me u potpunosti podrzava sto god da odlucim, bilo je ocito da jednostavno nije spreman. Rekla sam kako cu nazvati kliniku i naruciti se. Najraniji termin je bio tjedan dana nakon sto sam obavila test.
Citav tjedan provela sam gladeci svoj trbuscic, primjecujuci kako se osjecam drugacije. Prihvatila sam i osjetljivost svojih grudi. Razmisljala sam kako bih mogla sve posloziti u zivotu i zadrzati bebu u sebi. No u navratima sam shvatila koliko bih toga u buducnosti izgubila. Imala sam u planu tri putovanja u razlicite krajeve svijeta. Nakon sto sam se razvela prosle godine, obecala sam sama sebi kako cu putovati. Ipak, nisam se mogla toga odreci.
On me voli, ali nije bio spreman
Svake noci decko i ja smo nadugo i nasiroko razgovarali od roditeljstvu. On je rekao da zeli postati otac i da prije mene nikada nije tako razmisljao, ali zeli da to bude nasa odluka. Rekao je da zeli dozivjeti kako je to kada se trudimo zatrudnjeti i da bude ukljucen u citav proces. Rekao je kako zeli da trudnoca od samoga pocetka bude pozitivno iskustvo. Naslusali smo se mnostva savjeta ( uglavnom od ljudi koji su nas nagovarali da rodimo dijete) ali nista nije pomoglo. Istina je bila da sam ja htjela bebu, a on ne. Ja sam bila spremna, on nije. No zbog nase veze i zbog toga sto osjecamo jedno prema drugome trudila sam prihvatiti abortus, a on se trudio prihvatiti ideju da postaje tata.
Moje bebe vise nema
Danas sam otisla u kliniku, znajuci dobro da mogu odustati u bilo kojem trenutku. Mogla sam otici kuci i on bi prihvatio moju odluku a za devet mjeseci bismo postali roditelji. Proces je trajao sat i pol prije nego sto su me uopce poceli pripremati . Za sada, nisam osjecala nikakvu potrebu da odem. Nije mi se svidala ideja abortusa, ali nedovoljno da bih otisla. Odlucila sam vidjeti sliku ultrazvuka. Kako sam u ranoj trudnoci ( tek cetiri tjedna) nije se moglo vidjeti nista osim malog kruga. Nisam sigurna zasto sam trazila sliku, ali mislim da sam htjela sve u potpunosti iskusiti. Nisam htjela biti otupljena. Posjednu te sa savjetnikom kako bi bili sigurni da nemas nikakvih nedoumica i briga ili jednostavno ako trebas podrsku. Ponudili su mi lijekove ali sam odbila one za smirenje jer sam htjela iskusiti osjecaje koje moj mozak smatra da trebam. Sam postupak je bio brz. Bolan ali brz. Nesto poput ostrih, intenzivnih menstrualnih grceva. Sestre su me drzale za ruku i pritiskale termofor na moj trbuh. One su mi bile velika pomoc. Nisam ni o cemu mislila dok se sve odvijalo, ali kad je doktor rekao da je sve gotovo, pocela sam ridati. Moja beba je upravo bolno i nasilno odstranjena iz moje maternice. Necu biti majka tom djetetu i necu vise osjetiti njegovu prisutnost u sebi. Srce mi se slomilo. Osjecala sam se tupo i odsutno dok sam se odijevala i odlazila u bolesnicku sobu. Nisam osjecala nista. Samo praznina.
Nakon sto su me otpustili, hodala sam neko vrijeme i vidjela osuncanu klupicu. Sjela sam, a suze su samo potekle niz obraze. Nisam osjecala zaljenje. Toga sam se i plasila. Nisam htjela izaci iz ordinacije osjecajuci se kao da sam pogrijesila. Osjecala sam se tuzno, usamljeno i prazno ali nisam htjela da se mogu vratiti i napraviti nesto drugacije. Otisla sam kuci, decko me je cekao, sjeli smo i grlio me dok sam plakala pola sata. Nismo mnogo razgovarali o tome sto se upravo dogodilo. Rekla sam mu nekoliko detalja, i svaki put me cvrsce zagrlio. Pitala sam ga kako je i tek tada shvatila da je i njemu strasno tesko. Gledali smo filmove, narucili hranu, jednostavno, probali smo se opustiti. Osim blagih grceva i neznatnog krvarenja, moje tijelo je u redu. Srce me boli, ali znam da sam donijela najbolju odluku za sebe, decka i za zivot kakav bi ta beba imala. Sada jos vise zelim postati majka, ali zelim da to bude pozivno iskustvo izmedu mene i mog partnera. Zelim biti toliko sigurna da cu aktivno pokusavati zatrudnjeti. Odabrala sam ne-hormonalnu kontracepciju.
Budite tuzni. To ne znaci da ste pogrijesili
Ako itko prolazi kroz ovo, znam da vam moje iskustvo mozda nije blisko jer svaka situacija je posve drugacija. Ali znajte da je uredu biti tuzan. To ne znaci da je vasa odluka pogresna. To jednostavno znaci da si dopustate u potpunosti iskusiti situaciju dovoljno da osjecate kako je teska i zivotna. Pokusavam sagledati citavo ovo iskustvo s nekim "zbog za sada" mentalnim sklopom. Iako znam da to tako ne funkcionira, utjesno je znati da cu postati kada odlucim da sam spremna te da sam zbog ovoga postala snaznija. Osjecam se bolje vec zbog toga sto sam ovo napisala. Hvala vam na citanju.
