Laporasta tla nazivaju još i terramara (tal. terra marna: laporasta zemlja). Laporasta tla imaju i stara sojenička brončanodobna i željeznodobna naselja u pokrajinama Emiliji i Lombardiji, sjeverna Italija.  U prirodnom se krajoliku laporasta tla pokazuju kao tamne mrlje bogata organskog tla.

Mnoga laporasta tla su uništena jer ih je lokalno stanovništvo iskorištavalo kao gnojivo.  Naselja su bila pravokutnoga ili trapezoidnoga tlocrta te su uvijek bila ograđena širokim opkopom i zemljanim nasipom.  Prilazni put do naselja obično je prolazio središtem naselja i dijelio ga po dužini na inzule u kojima su bile smještene nastambe.  U blizini križanja uzdužnoga i poprečnoga puta nalazio se četverokutni prostor, okružen bedemom, namijenjen vjerojatno kultu ili izgrađen kao utvrda. 

U voćarstvu za laporasta tla važno je znati da kod tla s tvrdom podlogom voćke sađene u jame s tvrdom laporastom podlogom propadaju.

U poljoprivredi, na primjer suncokreti dobro podnose ilovasta pjeskovita tla i lakša laporasta tla, ali ovdje je važna dovoljna količina padalina.

Borovica uspijeva na različitim tipovima tla, uključujući i kisela i alkalna tla te glinasta ili laporasta tla.

u Istri se sakuplja bijeli tartuf (T. magnatum), tzv. kralj gljiva, koji za rast bira ilovasto - laporasta tla uz obale rijeka Mirne, Raše, Pazinčice i Boljunčice.

Mješavina laporasta tla i vapnenca u kombinaciji sa specifičnim mikroklimatom omogućuje proizvodnju vina koja posjeduju optimalni balans strukture, arome i delikatnosti koju je gotovo nemoguće imitirati. Ali i bolest vinove loze, žutica, uzrokovana je manjkom slobodnog željeza u tlu a najčešće se javlja u tlima bogatim vapnom kao što su to laporasta tla.

Čitaj, prati i komen tiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!