Bilo je to 20. srpnja 1969. godine kada je cijeli svijet netremice pratio završnu fazu pristupa Mjesecu. Tada je nakratko izgubljen radijski kontakt s kontrolnim centrom u Houstonu.
Potom se, dok je mjesečev modul Orao kojim su upravljali Edwin "Buzz" Aldrin i zapovjednik misije Neil Armstrong bio usred slijetanja, oglasio alarm.
Orao se dva sata ranije odvojio od glavnog dijela letjelice, zapovjednog modula Columbia, u kojem je, u orbiti, ostao treći astronaut Michael Collins.
Bio je to zabrinjavajući trenutak za Armstronga, sjajnog probnog pilota i aeronautičkog inženjera.
"Dajte nam očitanja za programski alarm 1202", poručio je kontrolnom centru.
Orao je sletio
Rečeno im je da nastave s misijom. U Houstonu su uočili kako je računalo na letjelici preopterećeno, no svi su sustavi i dalje bili funkcionalni.
Ispod njih, Mjesečevi krateri brzo su prolazili. Prebrzo, zaključio je Armstrong - ovom brzinom preletjet će mjesto slijetanja za nekoliko milja.
Prebacio se na ručno upravljanje te, gledajući kroz okno, počeo tražiti novo mjesto za slijetanje. No, nije mogao pronaći savršeno mjesto pa će pomislio da će spuštanje biti grubo.
"Poprilično kamenito područje", rekao je Aldrinu.
Aldrin je nastavio očitavati brzinu i visinu s računala. "Lijepo se spuštamo", rekao je.
"Sletjet ćemo upravo na onaj krater", odgovorio je Armstrong. U međuvremenu se gorivo ubrzano trošilo.
Iz Houstona su odbrojavali do presudnog trenutka kada će Orao imati dovoljnu količinu goriva ili za slijetanje u 20 sekundi ili prekid. Ostalo je samo 30 sekundi do tog trenutka. Armstrong se u tišini koncentrirao.
Modul se spustio na tlo. "Slab kontakt", rekao je Aldrin, što je značilo da je jedan senzor noge letjelice dotaknuo tlo. Motori su ugašeni.
"Houston, ovdje Baza Tišine. Orao je sletio.", rekao je Armstrong.
"Čujemo vas. Mnogo je ljudi ovdje skoro poplavjelo. Sada ponovno dišemo. Puno vam hvala.", odgovorio je Charlie Duke, osoba koja je iz Houstona komunicirala s astronautima.
Wernher von Braun
Povijest bilježi da je oko 400 tisuća ljudi radilo na svemirskom programu Apollo. No, doprinosi dvije ključnih osoba bili su posebno važni
Predsjednik John F. Kennedy pozvao je 1961. godine svog potpredsjednika Lyndona Johnsona da pobjedi Sovjete u svemirskoj utrci.
"U strateškoj smo svemirskoj utrci s Rusima i gubimo", pisao je Kennedy u časopisu godinu dana ranije. "Ako čovjek ove godine uđe u Zemljinu orbitu, njegovo ime bit će Ivan".
Johnson se javio ocu NASA-inog svemirskog programa, Wernheru von Braunu.
Taj bivši nacist i genijalni znanstvenik izumio je V-2 rakete koje su korištene za bombardiranje Londona u Drugom svjetskom ratu.
Po završetku rata, predao se Amerikancima koji su ga, uz stotine njegovih najboljih inženjera, angažirali za rad na tajnoj "Operaciji Spajalica" u Alabami.
Von Braun je Johnsonu rekao da Amerikanci mogu sustići Ruse i uvjerljivo ih pobijediti kada je riječ o slanju čovjeka na Mjesec, ali ako odmah započnu s radom na golemoj potisnoj raketi.
Kennedy se kasnije te godine obratio Kongresu i obećao da će "poslati čovjeka na Mjesec i sigurno ga vratiti na Zemlju" do kraja desetljeća.
Osam godina kasnije, kada je cilj ostvaren predsjednik je bio Richard Nixon.
U slučaju tragedije, pripremio je izjavu: "Sudbina je odredila da ljudi koji su otišli istražiti Mjesec u miru ondje i počivaju u miru".
Armstrong izabrao sebe
Međutim, izvanredni napori isplatili su se.
Sve se dogodilo vrlo brzo zahvaljujući tome što je Kongres misiji dao bjanko ček. Između listopada 1968. i svibnja 1969. lansirane su četiri pripremne misije Apollo. Armstrong je za zapovjednika jedanaeste misije odabran u prosincu 1968. godine.
Nekoliko mjeseci prije lansiranja, Armstrong je poručio Aldrinu kako će iskoristiti svoj čin i da će on biti taj koji će prvi zakoračiti na površinu Mjeseca.
"Odlučio sam šutjeti i pokušavao ne biti ljut na Neila", prisjetio se kasnije Aldrin u svojim memoarima.
"Ipak je on bio zapovjednik, i kao takav, šef".
Mali veliki korak
Milijun ljudi okupilo se na plažama nasuprot Cape Canaverala u srijedu 16. srpnja kada je lansirana golema Von Braunova raketa s kapsulom Apolla 11.
No, mnogi su sumnjali u uspjeh slijetanja na Mjesec u prvom pokušaju.
"Imao sam osjećaj da imamo 90 posto šanse da se sigurno vratimo i oko 50 posto šanse za uspješno slijetanje na Mjesec", priznao je 1999. godine Armstrong.
Za one u SAD-u slijetanje je bilo predviđeno za nedjelju navečer.
U Europi, iako je već bila noć, svi su bili uz televiziju, te su mogli jedino čuti pucketanje radijske komunikacije sve dok Armstrong nije postavio crno-bijelu kameru prije svoga prvog koraka.
Njegova baka savjetovala mu je da to ne čini ako osjeti da je u opasnosti, s čim se i sam složio, navodi se u knjizi "Rocket Men" Craiga Nelsona.
Dok se spuštao do dna ljestava, uočio je kako su noge za slijetanje uronile u tlo za samo nekoliko centimetara, a površina se činila kao da je od sitnog zrnja. "Gotovo kao prah", prisjetio se.
Potom je preko radija poručio: "OK, sada ću sići s letjelice".
Kratko je pauzirao, a onda izrekao poznatu rečenicu. "Ovo je mali korak za čovjeka, velik za čovječanstvo".
Prema Armstrongu, ta rečenica nije bila planirana. "Razmišljao sam o tome nakon slijetanja", rekao je u snimci NASA-e iz 2001. godine.
Jedini problem je bio taj što rečenica, bez neodređenog člana ("a man"), nije gramatički ispravna. Armstrong tvrdi kako je to i namjeravao reći, ali da se nije čulo.
Kako Mjesec izgleda izbliza?
Boje ovise o kutu Sunca - od smeđe preko sive do crne. Također, niske razine gravitacije su nešto na što se treba naviknuti.
"Počeo sam pomalo trčati okolo i osjećao sam se kao da sam u usporenoj snimci, često s obje noge u zraku", napisao je Aldrin u knjizi 2009. godine.
Tijekom dva i pol sata Armstrong je fotografirao hrpe kamenja dok je Aldrin instalirao seizmometar i dva druga znanstvena instrumenta.
Postavili su američku zastavu te ostavili za sobom nekoliko predmeta, uključujući medalju u čast prvom čovjeku u svemiru, Rusu Juriju Gagarinu.
Od 857 crno-bijelih fotografija i 550 u boji, samo četiri prikazuju Armstronga. Na većini je Aldrin. "On je puno fotogeničniji od mene", šalio se Armstrong 2001.
Povratak
Do trenutka kada su se trebali započeti putovanje natrag, astronauti su bili prekriveni prašinom. "Smrdjelo mi je, kao mokar pepeo u kaminu", komentirao je Armstrong u pilotskoj kabini.
Collins je za to vrijeme u orbiti čekao 22 sata.
"Posljednjih šest mjeseci najviše sam se bojao da ću ih morati ostaviti na Mjesecu i sam se vratiti na Zemlju", pisao je Collins kasnije.
"Ako se ne uspiju uzdignuti s površine ili se sruše natrag, ne planiram počiniti samoubojstvo. Vraćam se odmah, ali znam da ću do kraja života živjeti s metom na leđima".
Na sreću, motor modula dobro je radio i vratio Armstronga i Aldrina na Columbiju, nakon čega su zajedno s Collinsom nastavili dug put prema Zemlji.
Artemida nakon Apolona
U atmosferu su ušli 24. srpnja kada se kapsula nakratko pretvorila u vatrenu kuglu na nebu, prije nego što su se otvorila tri padobrana te je sigurno spustila u Tihi ocean.
Na brodu koji je vojska poslala po astronaute nalazio i predsjednik Nixon.
Elitni ronioci izvukli su trojicu muškaraca koji su bili neozlijeđeni, ali neugodnog mirisa nakon putovanja, te su ih helikopterom prevezli na brod.
Tamo su smješteni u karantenu zbog straha od zaraze izvanzemaljskim mikroorganizmima, za koje se tada nije znalo da ne postoje.
Na prvoj konferenciji za medije, tri tjedna kasnije, novinari su upitali trojicu muškaraca, sada globalnih junaka, razmišljaju li o povratku na Mjesec.
"U karanteni nismo imali mnogo vremena za meditaciju", odgovorio je Armstrong.
Nitko od njih nije se više vratio u svemir.
Nakon još šest misija, program Apollo ukinut je 1972. godine.
Tek se s dolaskom Donalda Trumpa na mjesto predsjednika u SAD-u ponovno odlučilo putovati na Mjesec. Program će se na engleskom zvati Artemis, nazvanom tako prema Apolonovoj sestri Artemidi. Tada se, naime, predviđa i slijetanje prve žene na Mjesec.
