Oliver je tip dječaka koji ne dozvoljava da mu skrate kosu i to je svojoj ambicioznoj majci jasno dao do znanja.
"Ne dam da me šišaju. Nikada. Mama, odgovor je nikada" , tim je riječima odbio udovoljiti majčinim molbama da skrati šiške. Oliver ima samo 6 godina i drugo je Lourenino dijete. Za razliku od prvoga, on se ne suzdržava odraslima ili vršnjacima u lice reći čak i ono što drugi ne žele čuti. Jednostavno, direktan je, bez dlake na jeziku i tvrdoglav. Od najranije dobi ovaj je dječak jasno davao do znanja što želi, a što mu nije prihvatljivo. Od hlača koje ne pašu uz majicu do načina na koji ga roditelji "ušuškaju" u krevet.
"On je dijete koje ima visoke standarde. Ukoliko mu nešto ne odgovara, on će to dati do znanja", piše njegova majka.
Oliver nije problematičan niti težak. Biti u njegovom društvu zapravo je lijepo, jer je darežljiv i nježan. Primjećuje stvari koje drugima promaknu. Sviđaju mu se sve nijanse boja lišća koje opada sa drveća. Kreativan je i bistar. Međutim, kada se sa nečim ne slaže, tvrdoglav je kao mazga.
"On ne želi biti poslušan jer se to od njega traži. On posluša kada ono što od njega tražimo njemu ima smisla. Ponekad je doista izazov biti njegov roditelj", opisuje Olivera Louren.
Mali tvrdoglavci izrastaju u prave vođe
Imati tvrdoglavo dijete ponekad je doista iscrpljujuće. S druge strane, baš je lijepo imati pomalo neposlušno i zločesto malo čeljade. Naime, djeca koja prkose autoritetu i ne prihvaćaju status quo bez dobrih argumenata doista su inteligentna i sposobna razmišljati izvan zadanih okvira. To su odlike uspješnih ljudi i garancija osobnog napretka u životu.
Laura Markam psihologinja je na Sveučilištu Columbija. Ona tvrdi kako ti maleni najtvrđi orasi odrastaju u snažne individualce i prave vođe. Takva su djeca otpornija na međugeneracijsku konkurenciju, a ono što žele, u pravilu i postižu. To su djeca koja žele sama učiti i savladavati vještine te se ne oslanjaju na pomoć drugih. Takav se stav kasnije prelijeva i na međuljudske odnose. To su malene osobe koje nije lako impresionirati, budući oni sami biraju tko će im u životu biti važan, a tko na njih neće ostaviti nikakav dojam.
Poslušnost nije uvijek poželjna osobina
Najekstremniji primjer poslušnosti datira iz Drugog svjetskog rata, kada je Njemački narod bespogovorno slijedio svojeg vođu, koji je svojevremeno izjavio: "Mi želimo poslušan narod i stoga poslušnost treba vježbati". Psihologinja Allice Miller, koja je proučavala psihološke profile vođa Trećeg Reicha, objašnjava kako su svi oni u djetinstvu morali biti jako poslušni. Poslušnost je oduvijek u njihovim obiteljima bila smatrana vrlinom. Ono što je uslijedilo imalo je katastrofalne posljedice na cijeli svijet. Poslušan narod bezpogovorno je slijedio svojeg vođu, urušio se kolektivni moralni kodeks, a milijuni života nestali su u vihoru razarajućeg rata. Pitanje moralnosti s jedne i poslušnosti s druge strane vrlo je važno. Dakako, djeca moraju, u situacijama kada su u opasnosti, biti poslušna. Moraju slušati roditelje kada prelazimo cestu. Moraju poslušati kada im se kaže da ne smiju uzimati oštar nož iz kuhinje. Moraju biti oprezni kada ložimo vatru. Primjera, svakodnevnih, je tisuću.
Međutim, poslušnost mora biti rezultat povjerenja, a ne slomljene volje!
Želimo li da naša djeca budu poslušna jer nam vjeruju kako radimo u njihovom najboljem interesu, da poslušaju jer poznajemo njihovo srce i oni naše, onda utjerivanje straha u kosti i kažnjavanje treba zauvijek izbaciti iz kućnog odgoja.
Mi želimo da nam djeca izrastu u zdrave individualce koji mogu samostalno donositi ispravne odluke. Zato, zanemarite male stvari.
Kosa može biti čupava, hlače poderane, a majica uprljana, ali zdrav duh mora ostati netaknut!
Izvor: Independent
