"Kad sam bila mala djevojčica, sjećam se da sam znala gledati svoj odraz u zrcaluu i ponavljati onu poznatu rečenicu iz filma o Snjeguljici: "Ogledalce, ogledalce moje, najljepši na svijetu tko je?" A čini mi se da je na ovo pitanje postojao zaista samo jedan odgovor: netko mršav, plav i zgodan. A to nisam bila ja. Kad sam se pogledala u zrcalo, nije mi se svidjelo ono što vidim, pa sam postala opsjednuta svojim nesavršenostima. A sad, kad sam majka, primijetila sam da je i moja kćerka postala opsjednuta zrcalima. I zabrinuta sam. Jako, jako zabrinuta.
Ne mogu prestati razmišljati o tome što misli kad se gleda u zrcalu i kako će to utjecati na njeno samopouzdanje u budućnosti; odnosno, što je još važnije, kako će to utjecati na njeno razumijevanje ljepote, identiteta i vlastitog tijela. Hoće li joj slika o pozitivnom pogledu i prihvaćanju sebe pasti s neba?
Jer, iskreno, ja mislim kako činjenica da se konstantno promatra u zrcalo nije dobra za nju. Ja se zaista trudim i svoje klince pokušavam naučiti kako ljepota dolazi iz nas i da je zaista, ali zaista u oku promatrača. A to znači da ne moraš nužno izgledati kao Disneyjeva princeza niti biti bijela, mršava, plava i konvencionalno lijepa da bi bila LIJEPA. No, ja sam također vrlo dobro svjesna toga da sam ja tek jedan mali dio slagalice njenog razvoja slike o vlastitom tijelu, dok joj cijeli svijet šalje jednu potpuno drugačiju poruku.
'Kad je vidim kako bulji u svoj odraz u zrcalu, sjetim se sebe u njenim godinama'
Kad vidim svoju kćer kako bulji u svoj odraz u zrcalu, popravljajući odjeću i frizuru, dodajući sjajilo i nakit, i dalje je zamišljam kao bebu koja je fascinirana svime što vidi u tom odrazu. I nikako se ne mogu pomiriti s time da je ona sad opsjednuta svojim vanjskim izgledom i to zato što ne osjeća da je dovoljno dobra. Želim da prihvati taj odraz koji vidi i ne razmišlja o drugim ljudima, ali to je zaista nevjerojatno teško postići u kulturi koja joj konstantno govori kako bi trebala izgledati i kako bi se trebala ponašati te da njen izgled i ponašanje ne utječu samo na to što drugi ljudi osjećaju i misle o njoj, već i na njen osjećaj samopouzdanja i vlastite vrijednosti.
Tek je krenula u osnovnu školu, a već je opsjednuta time da uvijek nosi 'savršenu' odjeću kako bi impresionirala druge klince u školi. A kad se to ne dogodi ili je netko ismije zbog nekog komada odjeće, zbog kose, zbog ožiljka na obrazu; to joj slama srce. Ja joj tada brišem suze i pokušavam objasniti da će sve biti u redu, ali sjećam se vlastitih trenutaka u njenim godinama... I sjećam se kako su me ti isti trenuci promijenili.
Ja, primjerice, imam volim te - mrzim te odnos sa zrcalima. Kao dijete proučavala sam svaku svoju crtu lica, svaku oblinu, svaku pjegicu, i silno sam htjela promijeniti ono što vidim. Da sve bude još gore, otkako pamtim patila sam od raznih oblika poremećaja u prehrani, pa zbog toga nisam mogla vjerovati onome što vidim u ogledalu jer nisam znala je li to stvarnost ili ne. Iako obožavam šminku, malo me sram priznati da sam tek sad, kao 39-godišnja odrasla žena, po prvi puta počela izlaziti iz kuće bez šminke, a da pritom nemam osjećaj da će me svi drugi zbog toga osuđivati.
'Razumijevanje sebe kod djece počinje vrlo rano, a oblikuju ga mediji, roditelji, prijatelji i sve što činimo i govorimo'
Prestravljena sam činjenicom da moja kćer sa svojih osam godina već sada misli kako nešto ne valja s njenim izgledom. Ali bolna realnost je da je to zaista tako, i da nije jedina. Prema jednom izvješću objavljenom od strane Common Sense Media, više od 50 posto djevojčica bi voljelo da su mršavije, poremećaji u prehrani kod djece su u porastu, a čak 25 posto djece bilo je na nekoj vrsti dijete do svoje sedme godine.
Ovo istraživanje dotaknulo se i problema dugoročnog stvaranja slike o vlastitom tijelu kod djece. Jer, njihovo razumijevanje vlastitog izgleda i usporedba s drugima počinju vrlo, vrlo rano. A to razumijevanje oblikuju mediji, njihovi prijatelji, roditelji i sve ono što mi činimo i govorimo. A ideal koji već dugo prezentiramo je mladost, mršavost i konvencionalna ljepota. I to nije okej.
'Nadam se da je ovo što radim dovoljno, ali se užasno bojim da nije...'
Ne želim to za svoju kćer. Ne želim da joj se govori kako bi trebala izgledati prije nego li je uopće dovoljno stara da razumije tko je. Ne želim da nauči kako je nečiji izgled najvažnija stvar kod osobe. Također, ne želim da se fokusira na to da izgleda lijepo zbog drugih. I zbog toga joj redovito govorim koliko ja smatram da je lijepa. Ali u isto vrijeme to mi je i nevjerojatno teško, jer sad bih dala sve da je meni moja mama nekad rekla te riječi: 'Lijepa si.'
Stoga, da, užasno sam zabrinuta. A možda bih i trebala biti zabrinuta, jer, svijet je užasno mjesto za djevojčice i žene... Ja se, kao roditelj, uvijek trudim govoriti 'ispravne stvari' kako bih bila sto posto sigurna da, kad se moja kćer ponovno pogleda u zrcalo, bude ponosna na ono što vidi. I da je sve ono što vidi, a što je čini jedinstvenom, ne čini manje savršenom. Zaista se nadam da je to dovoljno, ali sam užasno uplašena, jer, vjerojatno nije", napisala je mama za Romper.
