Kao što se to naslućivalo od samog početka, prije nekih (predugih) mjesec dana, titulu je odnio Michael Malone iz Los Angelesa. Publiku je pridobio pričama o kućnim ljubimcima, ženama te kružnim tokovima, koji su za Amerikance svojevrsna novost i velika frustracija! Vjerujem da se Zagrepčani, koji svakodnevno koriste Rotor, mogu identificirati s time!
Njegova ogromna energija je kod žirija izborila onih dodatnih 0,18 bodova, koliko mu je bilo dovoljno da bude ispred drugoplasiranog (Joe Klocek) ili 0,51 bod iza onog trećeg (Tyrone Hawkings).
Ni četvrtoplasirani (Landry), niti onaj koji je završio na petom mjestu (Elliot Maxx) nisu zaostali više od jednog cijelog boda za ovogodišnjim pobjednikom.
Samo da vam dočaram koliko je kvaliteta najboljih bila blizu te kako je to mala razlika u konačnom zbroju, pobjednik jedne programske večeri dobiva cijelih 11 bodova, a finalisti su na ovom natjecanju odradili svaki po 17 nastupa! You do the math...
Moje kolege nastavljaju sa svojim poslom. Michael ostaje u gradu, jer će se prema ugovoru uskoro snimati njegov 'specijal', dok je srebrni Joe je već na putu za – Kinu! A ja?
Nakon ovakvog velikog iskustva, bez obzira na porazan rezultat (a nedavno sam pročitao da je riječ 'iskustvo' samo ublaženi izraz za učinjene greške!), ponovno dolazim na jednu od onih životnih točaka kad se zapitam je li ovo početak kraja ili kraj početka?
Što sam to naučio? Prvo, ako želiš nešto napraviti u Americi, trebaš biti – u Americi!
Neophodno je ovdje provesti puno vremena, s jako puno rada i kretanja, da bi se došlo na operativnu razinu s koje, tek onda, možeš ponuditi ono što sa sobom donosiš od kuće. Mi o njihovom radu i sadržajima znamo dosta, ali ipak nedovoljno, dok oni o nama ne znaju – ništa!
I osim inicijalne pristojnosti kroz par pitanja o tome odakle si i što tamo radiš, te komplimenta da je naprosto nevjerojatno da to radiš i na njihovom jeziku, svaka konkretna zainteresiranost pretače se u – pokaži što znaš, sada i tu! Ako nisi po lokalnim standardima, ne očekuj popust na svoju 'egzotiku'.
Drugo, naša scena stand-up komedije (a ovdje mislim na regionalnu, jer su pojedinačne ipak premale za samostalnu perspektivu) je na dobrom i ispravnom putu da postane industrija, ali će to uzeti toliko vremena.
Po meni, to će biti toliko vremena da ćemo do tada mi koji smo sve to pokrenuli tada uglavnom biti na nekim pozicijama koje nisu – pozornica. U međuvremenu se moraju pojaviti profesionalci koji nisu ujedno i komičari, što se u našoj praksi pokazuje kao veliki problem. To moraju biti poslovne ajkule koje će prvenstveno interesirati profit od ovog biznisa. Jer ovo je biznis – entertainment business.
Ujedno, ovo je i kraj početka. Nakon ove američke epizode, spoznao sam vlastite potencijale i objektivna ograničenja i od sada ću svoje kapacitete usmjeriti u smjeru koji je mojim kolegama i meni sada neophodan za uspješan nastavak karijere. Nama tu kod nas treba televizija!
Američki TV-programi prepuni su različitih formata stand-up komedije, od emisija u kojima se izreda nekoliko njih, do jednosatnih nastupa jednog komičara, a onda su tu i talk- show emisije, kvizovi, natjecanja itd.
Međutim, konkretno se u Hrvatskoj ništa neće dogoditi dok o programu odlučuju razni svilani, njemački direktori programa koji ne govore naš jezik ili boga pitaj kakvi urednici i 'urednici' na Prisavlju, koji očigledno još nisu načisto s tim da je vrijeme pinke završilo! Naravno, i kolege u okruženju suočavaju se sa sličnim izazovima, da ne kažem problemima, da ne kažem – sranjima.
Ipak, ako se ne samo preživjelo u ovih sedam-osam godina, nego se i raslo i razvijalo čak i u vrijeme krize i recesije, onda je jasno da je vrijeme pred nama ono koje će donijeti velike i konkretne rezultate. I do sada se jako puno postiglo!
Od nečega što prije manje od deset godina tu kod nas nije ni postojalo, razvile su se scene u pet zemalja u regiji, s nekoliko desetaka aktivnih stand-up komičara, pokrenutim klubom i klupskim večerima, turnejama, festivalima, gostovanjima u inozemstvu, pa čak i jednim DVD izdanjem...
Zahvalnost za to dugujemo i svima onima koji su nam pomagali u ovim našim naporima, baš poput Aurelije, koja je sponzorirala ovaj moj put u Sjevernu Ameriku.
Zato, valja nam nastaviti s radom, a priču ostaviti za – pozornicu!
P.S. Izvještaj iz Vancouvera i Toronta – next week!
