Kada je pročelnik došao do Asunciona, radna temperatura bila je optimalna... iza njega je bilo pet ili šest slabo prospavanih noći, odrađenih u avionima, za šankovima, a jedna čak i u visećoj mreži, tamo negdje u džungli kraj Amazone. arti-201003080030006 Stigao sam u Asuncion s dvije zdrave namjere... prva je bila da vidim i to čudo od Paragvaja, i recnem novi zarez na gonzo kundaku. Druga je namjera bila da vidim starog prijatelja Patricka, koji mi je prije deset godina, u doba kada sam radio za jednu kanadsku kompaniju - bio šef.

Ne bi čovjek vjerovao, ali Paragvaj sam vidio čim sam izašao iz aviona. S Patrickom je bilo nešto drugačije... javio se iz Buenos Airesa, gdje je zaglavio zbog određenih poslova... u Asuncion dolazi tek idućeg dana. Pa ništa, ostavim stvari u sobi i počnem tumarati gradom. Arhitektura je prilično kolonijalna. Stanje na ulici baš i nije. Nema ničeg nobel u jezivo praznim prolazima kroz prljave fasade. Kao za vraga, zakačila me nedjelja, a ona ulice južnoameričkih gradove učini sablasno praznim. Znam to, jer mi se slična nedjelja već dogodila u Urugvaju, pa sam jedva izvukao živu glavu u sučeljavanju s tri kretena iznikla iz gradske pustoši.

Dućani su zatvoreni. Izlozi sakriveni iza debelih željeznih konstrukcija. Ispred tih nekoliko otvorenih slastičarnica stoje naoružani vojnici i čuvaju ih.

Prošetam po starom centru grada, a onda se spustim do obale rijeke. Spazim ulaz u favelu i krenem unutra. Tko se ikada smucao favelama zna da je to ipak sam umjereno hazarderska aktivnost. Ako nisi previše upadljiv i ako nisi toliki kreten da fotografiraš sve oko sebe, vjerojatno te nitko neće niti primijetiti.

Ali mislim da je pola favele primijetilo pročelnika odjevenog u blještavo bijelu kombinaciju, s isukanim digitalcem u ruci... ali nitko mi nije radio nikakve probleme... Općenito, ljudi koji se vrate s putovanja vole od sebe raditi heroje. A zapravo, Pauletić se skitao brazilskim favelama, i nije mu vlas pala s glave. Ja sam ušao u ranchos Burita u Caracasu, a sada i u ovu favelu, i ništa mi se nije dogodilo. Ušao sam i u Černobil prošlog ljeta, i još sam živ. Nisu stvari baš toliko opasne koliko ih ljudi žele prikazati.

Vratio sam se do grada i zaglavio u nekom baru na Estrelli. Zapričam se s nekim čovjekom, objasnim mu da čekam frenda koji dolazi tek idućeg dana poslijepodne, i da nemam što pametnog za raditi. - Pa što ne odeš do Iguazu Fallsa - pita me on. - Kako ću stići do tamo... nemam vremena... - Kako ne... pet sati u jednom i pet sati u drugom smjeru, ja ću te odvesti, pa ti moraš vidjeti vodopade... Pokupio me idućeg dana u zoru. I zaista se do Iguaze stiže za pet sati, preko simpatičnih paragvajskih zaseoka, pa onda i brazilske granice. Slapove vrijedi vidjeti, zaista su posebni. Istina, kao i sve svjetski važne znamenitosti, mjesto je krcato turistima... ali koga briga, kad izgleda savršeno...

Vratio sam se u Asuncion, papao chipe i čekao Patricka. Konačno se pojavio. Pa smo se zavukli u neki brazilski bar i počeli udarati po jegeru... ali baš onako pročelnički. - Što je s pisanjem romana - pita me on. - Ništa... ostavio sam se toga... - Zašto... - ja mu detaljno objasnim zašto. - A kako to da si opet na putu - upita. - Pokušavam pokriti priču... - Opet? - Opet. - Pa znam ja, znaš i ti, a i taj koji te poslao na put, i taj vjerojatno zna da priča zapravo ne postoji... - To ne možeš znati sve dok je ne uspiješ pokriti... a ako ne uspijem, onda ću propasti kao putopisac. - A što je s Institutom - pitao me. - Sve po starom, širimo djelatnosti po svim podružnicama.

A onda sam uronio u slatku zelenu maglu zaborava. Nekako se u magli sjećam da smo se rastali u sitan sat, izgrlili i izljubili.

Kad sam otvorio oči u hotelskoj sobi shvatio sam da sam prespavao avion za središnju ameriku. Potrpao sam stvari u torbu, otišao do aerodroma i sada kucam ove retke u nadi da će se ukazati kakva slobodna sjedalica u prvom slobodnom avionu prema sjeveru... Shale

arti-201003010059006