Ivana Tomić (32) mlada je svestrana umjetnica koja je iz svog 'kreativnog koša' stranih jezika, glazbe, fotografije i dizajniranja izabrala modni dizajn. Danas, iza sebe ima preko deset kolekcija s vlastitim potpisom, a posljednjom, koju je predstavila početkom travnja, ponosi se baš kao i prvom ikada napravljenom.
Nova kolekcija Nyctophilia konačno je vani, kako si zadovoljna?
Zadovoljna sam. Na nekoliko sekundi. Onda već smišljam što dalje i kako će izgledati sljedeća kolekcija ili projekt. Prilično sam samokritična i zapravo nikad nisam zadovoljna, osim na tren. No, ipak sam zahvalna i poštujem sve što sam do sada postigla. Kolekcija je već u prodaji, a ovaj tjedan, 13. do 19. travnja, dio kolekcije izlazi i u online shopu.
Što si željela poručiti nazivom kolekcije, što uopće znači 'Nyctophilia'?
Nyctophilia znači ljubav prema tami, odnosno nalaženje nekakve utjehe u noći. Veliki dio kolekcije je nastao upravo po noći, a to je ujedno bila i sama inspiracija za koncept, naziv i printeve u kolekciji koji su nastali slaganjem slika, snova, podsvijesti… Kao rezultat nastali su printevi pod nazivom Dora i Bugs’n’Bunny, koji će se zasigurno provlačiti kroz nekoliko kolekcija. Volim stvarati noću, jer je to uglavnom jedino doba kada sam na miru, sama sa sobom, bez životnog žamora i opterećenja nepotrebnim informacijama.
Kada dizajniraš odjeću, za koga stvaraš? Pošto si i ti žena, povodiš se za teorijom: 'ovo bih ja nosila' ili razmišljaš šire?
Kada dizajniram, razmišljam o tome kako obući različite ličnosti, koje svi nosimo u sebi. Povodim se teorijom - ako ja to ne mogu 'isfurat', onda bolje ne, ha, ha, ha. Moje kolekcije su zaista wide range (širokog ranga) - od casual printanih 'ne da mi se ništa' pulovera za vucaranje po kući ili kvartu vikendom, preko varijanti 'formalnije' no, nikad klasične odjeće, unikatnih haljina ili kombinacija hlače-top-blejzer za izlazak, sve do ekskluzivnih večernjih haljina pa i vjenčanica. Dok stvaram, volim se zamisliti u raznim ulogama na raznim eventima i kako bih tada izgledala. S obzirom da je moj stil kameleonski, takve su i moje kolekcije, ali potpis je uvijek prepoznatljiv. Imam širok krug klijentica, stoga nemam potrebu usko postaviti dobne, statusne, nacionalne ili bilo koje druge granice. Ne želim se strogo definirati niti etiketirati, jer smatram da su etikete samo za odjeću, a i tamo smetaju ha, ha, ha.
Ipak, nisi jedna od onih dizajnerica koja radi odjeću samo za modne piste. Tvoja se odjeća može naći u buticima. Kako si zadovoljna prodajom i smatraš li da si pogodila dobar omjer kvalitete i cijene?
Da mogu, radila bih samo odjevne kombinacije namijenjene za stage, ili nešto što omogućava potpunu kreativnu slobodu. No, realnost je drugačija - ljudi žele odjeću koju mogu nositi svugdje, (osim ako su Lady Gaga-ovske prirode ili imaju jako izraženu 'ne zanima me što drugi govore, a još manje misle' osobnost, koju nadasve podupirem). Još prošle godine ostvarila sam dobru suradnju s butikom Concept store 7.nit u Rovinju, za koji kreiram ekskluzivne modele i gdje se može kupiti dio moje kolekcije. Osim toga prodajem online, na vlastitoj stranici www.ivanatomic.com , preko internacionalne platforme za mlade dizajnere Not Just a Label, a dio nove kolekcije uskoro će biti dostupan i u butiku u Puli.
Što se tiče prodaje kod nas, mislim da je omjer kvalitete veći naspram cijene, ali treba se donekle prilagoditi tržištu. Često kažem da su mladi, neovisni dizajneri danas 'one man b(r)and'- ne crtaju samo lijepe skice, nego se najčešće bave cijelom proizvodnjom, a i svim ostalima fazama potrebnim za razvoj ideje u konačni proizvod. Samim time, potrebno je puno više vremena za proizvodnju kolekcije, a cijenu je jako teško formirati i nikad nije prava cijena, imajući naumu da se u buticima najmanje dvaput poveća.
Napravila si preko deset vlastitih kolekcija, kojom se najviše ponosiš?
Prvom i zadnjom, ha,ha, ha. Sve imaju nešto bitno, jer svaka obilježuje određeno razdoblje mog života, a po tome se i razlikuju. Kako se razvijam, tako se i kolekcije razvijaju sa mnom. Prilikom stvaranja svake kolekcije, naučim nešto novo - bilo to usavršavanje neke ideje ili tehnike koju sam još ranije započela, isprobavanje novih tehnika, modeliranje novih krojeva, istraživanje novih formi.... Inspiracije se nepresušne i svaka ideja izrodi još novih ideja. U svakoj novoj kolekciji nastojim zadržati neki element iz prijašnje kao neku nit vodilja, da se ne pogubim u kreativnom kaosu.
Od kada se baviš dizajnom, kada si shvatila da je to tvoj životni poziv?
Nedavno ha, ha, ha. Oduvijek sam bila kreativna i voljela sam stvarati. No, modi se (neuspješno) odupirem cijeli život, jer sam s njom oduvijek imala ambivalentan odnos. Ne volim riječ moda i ono što ona danas simbolizira; brze trendove, površnost, neekološku proizvodnju , dehumanizirane radne uvjete. To je zapravo krvav posao, ali nitko se ne zamara time kako je što nastalo i tko je to napravio, nego je bitnije tko to nosi na crvenom tepihu. Moda je odraz društva, a ono je danas postalo nehumano, ubrzano, distancirano i predozirano nebitnim informacijama. Moda to savršeno prati i dokumentira. Zato sam se odlučila izolirati (koliko mogu) dok stvaram i ne zamarati se time tko što radi i koji će se trendovi nositi iduće sezone. To radim iz potrebe da stvorim nešto svoje. Stoga volim personalizirati svaki odjevni predmet i ne podliježem pravilima pri dizajniranju, kao ni krojevima i izradi. Volim improvizirati, pronalaziti vlastita rješenja i vlastite verzije.
Jedno si vrijeme studirala, radila i živjela izvan granica Lijepe naše, što je presudilo tvom povratku?
Sve se odvijalo spontano, ali ne i slučajno. Ne vjerujem u slučajnosti. I ne smatram to definitivnim povratkom. Vani sam zapravo provela više od deset godina, dakle trećinu života. S odlaskom na studij u Ljubljanu, Erasmus u Lisabonu, te više od pet godina života u Španjolskoj, dobila sam potrebu napuniti baterije drugačijom, poznatom energijom. No, shvatila sam da mi je zapravo bilo potrebno zamijeniti baterije novima. Dobro je vratiti se u poznato, usporiti i kontemplirati o sljedećem koraku. Kod mene se to malo odužilo no, nisam stala od kada se vratila i zapravo sam jako puno napravila.
Dok većina mladih 'bježi' iz Hrvatske u potrazi za boljim poslom (životom) ti si u rodnoj Puli postigla uspjeh. Kako to komentiraš?
Uspjeh je vrlo relativan i osoban. Meni osobno predstavlja postavljanje ciljeva i suočavanje sa zaprekama koje stoje na putu da bi se taj cilj postigao. Po toj definiciji, puno sam zapreka prešla, no još se borim s vjetrenjačama. Ipak smo u Lijepoj Našoj, a sve lijepo zahtjeva i puno rada i odricanja. Za sada sam napravila tri kolekcije, koje konstantno nadopunjujem, a već je u pripremi i sljedeća.
Također smo producirali i fotografirali nekoliko modnih editorijala, baziranih na lokalnoj baštini, te smo snimali na lokacijama poput Arena modne kuće, sada u stečaju, a nekad inozemno priznata tekstilna tvornica, stvorivši editorijal The Haunted Factory editorijal koji je objavljen u američkom magazinu Avari. Snimili smo i The Haunted Factory - Fashion Film, kojeg potpisuje Željana Vidović. Također smo snimali u brodogradilištu Uljanik editorijal The Worker’s daughter, objavljenog u Jute magazinu, a za seriju fotografija Tito’s Ghost, snimljenih na bivšem Titovom brodu dobila sam i drugu nagradu za modnu fotografiju časopisa ELLE. U prostorima ex vojarne Karlo Rojc, danas društvenog centra, napravili smo editorijal The Nest, objavljenog u američkom magazinu C’est Moi, te fotografirali i novu kampanju za kolekciju Nyctophilia. Bit svega je da bez obzira na to gdje se nalaziš, potrebno je konstantno raditi, griješiti, učiti, jer jedino tako možeš napredovati.
Razmišljaš li još uvijek o 'bijegu' iz Hrvatske i stvaranju karijere izvan granica RH?
Nikad nisam svjesno bježala, prilike su se ukazale i prihvatila sam ih. No, kada si daleko sve stvari izgledaju ljepše no što jesu. Neke stvari možda više cijeniš no, one manje lijepe stvari zaboraviš ili smetneš s uma, jer ipak su one tamo negdje daleko. Od kada sam tu, shvatila sam da se puno stvari koje su se trebale promijeniti na bolje, promijenile na gore, a neke su ostale iste, što je još i tužnije. Ponekad imam osjećaj da sam se vratila vremeplovom. No, nije ni vani sve bajno. Daleko od toga. Što je veći grad, to je teže uspjeti, ali kad uspiješ u nečemu, zadovoljstvo je utoliko veće. Kada sam prvi put odselila, otkrila sam u sebi neki novi identitet, kojeg tu nikad ne bih otkrila, a ovdje ga je teško razvijati. Internacionalno sam nastrojena i ne volim granice i ograničenja pa me ni to što sam trenutno fizički tu ne sprječava pojavljivati se na internacionalnoj sceni. Na primjer, većina modnih editorijala koje smo napravili u zadnjih godinu dana je objavljeno u američkim modnim magazinima (C’est Moi, Jute Magazine, Avari), a kontaktirali su me i iz Britanskog Voguea, te konstantno dobivam pozive za sudjelovanje na internacionalnim tjednim mode. Ipak, za sve to treba biti i financijski dobro potkovan no, možda mi upravo to bude neki od novih pothvata i izazova u koje bi se upustila.
Modni dizajn nije tvoj jedini hobi, i glazba i fotografija su tvoje velike ljubavi – razmišljaš li o tome da jednog dana spojiš sve svoje talente i stvoriš jedan veliki projekt?
Konstantno. Ja sam jedna od onih osoba koje sve zanima i sve što ih zanima će i probat. Jedino tako možeš otkriti u čemu si zaista dobar i što ti leži. A ako otkriješ da ti leži sve što probaš, moraš se odlučiti čime se želiš profesionalno baviti, a što pustit kao hobi, odnosno sebi za dušu. Jer iako radiš ono što voliš, to ti s vremenom postane više posao, a malo manje užitak. Krenula sam studirati i glazbu, ali sam ubrzo shvatila da ju želim zadržati samo za sebe. I da sam lijena u vježbanju ha, ha, ha. Što se tiče fotografije, oduvijek sam voljela škljocati, a svoje modele sam počela fotografirati iz čiste potrebe za brzom dokumentacijom te ubrzo shvatila da uživam zamišljati i stvarati modne priče, sebi za gušt. U idealnom svijetu, bila bih kreativni direktor, a na izvedbi mojih ideja radio bi tim profesionalaca. No, za sada još uvijek sve ideje realiziram sama, u suradnji s ljudima s kojima se desi kreativni klik.
