U slučaju da naiđu na ozlijeđenog ježa kojem je potrebna pomoć, građane pozivaju da im se jave.
Autohtona vrsta ježa u Hrvatskoj je sjeverni bjeloprsi jež (Erinaceus roumanicus).
Naseljava šumska i poljska staništa, a često ga se može vidjeti u blizini ljudskih naselja, primjerice u gradskim parkovima, vrtovima i grmlju. Ovaj mali sisavac aktivan je u sumrak i noću, dok dan provodi u gnijezdu od trave i lišća. Jedini je europski sisavac tijela prekrivenog bodljama. Glavna osobitost ježeva su upravo njegove bodlje. U prosjeku živi pet godina, ali pojedini mogu dožive i preko osam godina. U potrazi za hranom, tijekom samo jedne noći može prijeći od nekoliko stotina metara do dva, tri kilometra, a put obično završava tamo gdje je i započeo - u gnijezdu.
Bjeloprsi jež je jedini naš kukcojed koji provodi zimu u pravom zimskom snu. Sa dolaskom jeseni i zime ježevi se nastoje što više nahraniti i dobiti na masi, jer se pripremaju za zimski san koji obično započinju u listopadu. Nakon buđenja iz hibernacije, krajem travnja, ježevi su spremni za parenje. Idealno vrijeme za parenje je razdoblje između svibnja i rujna, ali se uglavnom odvija u svibnju i lipnju. Ženke nose mlade 35 - 42 dana, a veličina legla varira od 2 do 10 mladih.
Jež ima malo prirodnih neprijatelja. Najveću odgovornost za smrtnosti ježeva snosi čovjek. Najveći problem za ježeve predstavlja sve veći broj prometnica na kojima svake godine stradava veliki broj ježeva naročito u doba parenja ili kada mali ježići dovoljno odrastu i počinju samostalan život, priopćili su iz Centra za zaštitu životinja i prirode "Key".
