"Jesi li uplašena?', upitao me, dok je u ruci držao svoj sjajni, srebrni pištolj. 'Ne', odgovorila sam smireno i pogledala na drugu stranu, dok je moj mozak vrištao 'Nemoj pokazati strah! Ni pod koju cijenu mu ne daj da vidi koliko si uplašena!'

Vozili smo se u njegovom SUV-u, a tračak ružičaste boje provirivao je kroz oblake i smog. Neprestano sam razmišljala o tri pištolja koja je imao nadohvat ruke. I zaista se potrudio da vidim svaki od njih, dok ih je držao na remenu oko struka, oko gležnja i ispod sjedala. Otvorio je poklopac tajnog odjeljka i stavio ih unutra. A glas u mojoj glavi neprestano je govorio: Nemoj. Pokazati. Strah. Sigurna sam da je znao koliko se bojim. Ovisio je o mom strahu, nadao se da će me paralizirati. Ali zašto se ponašanje ovog čovjeka iz neobaveznog, slatkog flerta pretvorilo u podmunku manipulaciju?

Upoznali smo se na jednoj kućnoj zabavi nekoliko sati ranije. Pričala sam s frendicama na balkonu kad me došao pozdraviti. Bio je opušten i duhovit, a odisao je tim nekim dječačkim šarmom. Sjedili smo vani, uživali u prekrasnoj večeri i razgovarali do 4 sata ujutro.

Ponudio mi je prijevoz, a s obzirom da sam popila i nisam htjela voziti, pristala sam

Kad sam se pozdravljala s njim, ljubazno mi je ponudio prijevoz doma. Nisam bila pijana, ali sam popila nešto alkohola, pa baš i nisam htjela sjedati za volan. Oklijevala sam i razmišljala o tome da jednostavno pozovem taksi, ali živjela sam svega nekoliko ulica dalje, a i zaista smo se nekako našli. Činio se drag i dobro odgojen. Pristala sam.

"Skreni desno pored ovog svjetla", rekla sam mu kad smo se približili mojoj ulici. Prošao je pored nje bez da je trepnuo. Na sekundu sam pomislila da me možda nije čuo. Ali kad sam mu ponovno objasnila da je trebao skrenuti desno, samo je nastavio voziti. Uhvatila me panika. "Što radiš? Ja živim ondje. Smjesta zaustavi auto", zahtjevala sam povišenim tonom, ali on je samo gledao naprijed. Vikala sam sve glasnije i glasnije, ali ponašao se kao da sam nevidljiva dok smo jurili Sunset Boulevardom i prolazili pored restorana i kafića koje sam ranije te večeri posjetila s prijateljicama. Nije se ni trznuo.

U jednom mu je trenutku zazvonio mobitel, a kad se javio, mogla sam čuti svaku riječ koju je šapnuo - razgovarao je s drugim muškarcem.

'Da, imam je.'

'Jeste li već ondje?'

'Evo, stižemo.'

'Ona se neće izvući.'

Tad je izvukao svoj prvi pištolj.

Taj je strah toliko jak da ga mogu razumijeti jedino oni koji su to osobno proživjeli

Kad sam bila na fakultetu, gledala sam epizodu Oprah Show-a u kojem je gošća bila djevojka koja je također bila oteta. Ispričala je da postoji taj jedan trenutak prije tog odvratnog zločina, u kojem žrtva zna što će se sljedeće dogoditi i njeno tijelo postane paralizirano strahom, dok njen mozak procesuira horor u kojem se nalazi. Taj je strah toliko jak da ga mogu razumijeti jedino oni koji su to osobno proživjeli.

Sad sam znala o kakvom se strahu radi. Zamišljala sam kako policija pronalazi moje tijelo - pretučeno i napadnuto - i kako zovu moju majku da je obavijeste. Zamišljala sam večernje vijesti u kojima reporter govori: 'Pronađeno je tijelo žene, koja je prije smrti silovana i pretučena.' Preuzeo me nevjerojatan osjećaj terora, toliko snažan da sam osjetila kako doslovno hvatam zrak. Moja je panika izbila na površinu i neprestano sam ponavljala i vrištala ovu rečenicu: 'SMJESTA ZAUSTAVI AUTO!' Ali činilo se poput noćne more u kojoj vrištiš, ali iz tebe ne izlazi nikakav zvuk. Nije me slušao.

Morala sam pokušati nešto drugo. Netko je morao saznati što se događa. Razmišljala sam o tome da pozovem policiju. Ali onda bi vjerojatno saznao da sam ga prijavila, promislila sam, i to bi ga još više razljutilo. Bi li me stvarno pokušao upucati, upravo ovdje?

Vjerojatno bi bacio moj mobitel kroz prozor i do trenutka u kojem bi me policija pronašla, već bih bila mrtva. Znao je gdje živim - vidio je moju zgradu kad sam mu rekla da skrene u moju ulicu. Bi li se vratio po mene neki drugi put?

Umjesto toga, nazvala sam prijateljicu koja je te večeri prespavala u mom stanu. Znala sam da je i to rizično, jer bi i dalje mogao pobijesniti, ali bili smo blizu mog stana pa bi me ona možda mogla pronaći. Ako ne pokušam nazvati je, pomislila sam, moja je sudbina definitivno zapečaćena. Odmaknula sam se od njega što je dalje moguće i upisala broj.

Kad se javila, pokušala sam joj signalizirati da nešto nije u redu tako što sam odgovarala prilično nejasno dok me pitala gdje se nalazim. Odmah joj je postalo sumnjivo, a posebice zato što je čekala u mom stanu da se vratim kući. Pogledom sam s njega prešla na odjeljak u koji je spremio pištolje. Koliko brzo ih može dohvatiti?

Rekla sam prijateljici da sam oteta. Čuo je da razgovaram s njom, ali nije reagirao

I dok mi je srce luđački udaralo, rekla sam joj da sam zarobljena. Nije reagirao, pa sam nastavila; rekla sam joj u kojoj se ulici nalazimo, pored kojih zgrada i restorana prolazimo, kako izgleda njegov auto i molila je da mi dođe pomoći.

Znala sam da je čuo kako razgovaram s njom, ali nije poduzeo apsolutno ništa - i nervozno sam čekala koji će biti njegov sljedeći potez. Iako sam se bojala da će me povrijediti, ovaj je poziv bio moja posljednja slamka spasa. Htjela sam da zna da me netko traži; to što me oteo neće mu proći baš tako jednostavno kako je mislio.

Kad sam prekinula poziv, sablasna tišina zavladala je automobilom. Nastavio je voziti i bio je manijakalno fokusiran na to da me odvede na to neko nepoznato mjesto.

Je li to i ranije radio? Je li se izvukao? Je li ovo planirao od onog trenutka kad mi je rekao 'Bok'? Prvi put u životu bila sam licem u lice s terorom s kojim se susreće toliko mnogo žena, a s kojim se ne bi trebale susretati; nisam ni razmišljala da te ta jedna sekunda odluke da sjedneš u auto s naizgled simpatičnim muškarcem može dovesti do toga da se bojiš za vlastiti život. I da stvar bude još gora - djevojke kojima se ovo dogodi obično se krivi zato što su, ipak, same sjele u auto. Dok sam tako sjedila pored njega, u panici da bih mogla biti silovana, mučena ili čak ubijena, razmišljala sam o sljedećem: 'Hoće li me kriviti zato što sam prihvatila njegovu ponudu za prijevoz više nego što će mog otmičara kriviti za zločin koji je počinio?'

Rekla mi je da dolazi po mene, dok smo se približavali autocesti

Prijateljica me nazvala i pažljivo sam se javila na mobitel. 'Dolazim', rekla je, i pitala me u kojoj sam točno ulici. Znala sam da ga u tom trenutku moram uplašiti. Viknula sam: 'Nećeš se izvući s ovime! Moja prijateljica je blizu i bez obzira na sve, naći će me!' Nisam bila sigurna hoće li moj plan da ga uplašim upaliti, ali sam morala pokušati.

Shvatila sam da krećemo prema autocesti. Ako uspije izaći na autocestu, neću moći pobjeći. Pokušala sam izračunati koliko vremena imam prije nego stignemo na autocestu i u glavi sam gradila plan bijega. Odlučila sam da ću iskočiti iz auta na sljedećem crvenom svjetlu na semaforu.

Znala sam da nas još samo pet semafora dijeli od ulaza na autocestu. Oprezno sam stavila torbicu preko ramena. Jednu sam ruku stavila na sigurnosni pojas, a drugom sam čvrsto uhvatila kvaku na vratima, buljeći u svaki nadolazeći semafor i moleći za crveno svjetlo.

Još samo četiri semafora...

Ispred nas sam već mogla vidjeti beskrajno dugu autocestu. Ako iskočim dok je auto u pokretu, hoću li razbiti glavu? Slomiti noge? No, sve bi to bilo bolje od onoga što mi je ovaj čovjek spreman učiniti.

Zeleno. Još tri semafora...

Nastavila sam vrištati, a grlo mi je već bilo upaljeno i prilično me boljelo. 'Moja prijateljica me može vidjeti, iza nas je!' - rekla sam, iako nisam znala je li to stvarno istina. Pogledao je u retrovizor, a zatim je počeo gledati svuda uokolo.

Pronašla sam njegovu slabost; postajao je sve nervozniji.

To je to, pomislila sam. Ako sad ne izađem, vjerojatno će me ubiti

Vikala sam; 'Vidi me, ona zna broj tvoje tablice, zna kako izgledaš! Gotovo je, pusti me van!'

Zeleno. Još dva semafora...

To je to, pomislila sam, dok smo se približavali predzadnjem semaforu prije autoceste. Moram iskočiti iz auta iste sekunde. Duboko sam udahnula i pripremila se na sve što me možda očekuje. A on je u tom trenutku okrenuo volan i skrenuo na parkiralište. 'Izađi!', viknuo je. 'Izađi!'

Trčala sam, a srce mi je nenormalno udaralo, dok sam se pokušavala što je više moguće udaljiti od njegova automobila. Trčala sam tako, rano ujutro, u petama od 10 centimetara, dok su mi suze punile oči, a adrenalin nenormalno udarao. Trčala sam sve dok nisam ugledala izlazak sunca, u njegovim prekrasnim narančastim i ružičastim bojama, i pritom razmišljala o svim ženama koje nisu uspjele pobjeći od svog otmičara kao što sam ja uspjela. O ženama koje nikada nisu uspjele izaći iz automobila.

Trčala sam sve dok nisam ugledala prijateljicu i uvjerila se da nema više ni jednog semafora. Sve dok se napokon nisam mogla zaustaviti i uhvatiti malo zraka. Sve dok nisam bila sigurna da sam se dovoljno udaljila od njega."

Izvor: Marie Claire