Obitelj Kuroki na farmu se doselila 1956. godine i svakodnevno se brinula za 60 krava. Na imanju je odraslo dvoje djece, a par se nadao kako će, jednoga dana kada dođu u mirovinu, otići na zasluženo putovanje po Japanu.
Međutim, sudbina je htjela da gospoda Kuroki, u dobi od samo 52 godine, od posljedica teškog rada i dijabetesa, naglo oslabi i u potpunosti oslijepi. To joj je slomilo duh.
Nekoć vrijedna žena, uvijek zaposlena, živahnog duha, povukla se u samoću, tužna što više ne može biti osobom kakva je nekoć bila. Njezin suprug sve je to promatrao i pitao se kako joj može pomoći, a onda je, jednoga dana dok je šetao, naišao na mirisan, žarko ružićast cvijet.
Dok je u ruci držao cvijet biljke koja se zove shibazakura shvatio je kako, osim što je oku ugodan, doista lijepo miriše. Ideja se rodila u njegovoj glavi i stari si je farmer dao posla. Srušio je sva stabla koja su mu bila na putu i stvorio dovoljno prostora oko obiteljske kuće, za svoj naum. Posadio je milijune shibazakura te stvorio jedan od najljepših mirisnih vrtova u Mijazaki provinciji.
Trebale su mu čak dvije godine na napravi vrt pogodan za ugodnu šetnju, a onda je, jednoga dana, došlo i to proljeće, kada su sve biljke istovremeno procvale, kreirajući mirisnu oazu koja je postigla ono čemu se farmer nadao: vratio se osmjeh na lice njegove ženice.
Danas njihovu kuću u vrijeme cvatnje posjećuju brojni zaljubljenici u vrtove. Do 7 tisuća posjetitelja dnevno! Priča o ljubavi farmera i njegove slijepe žene proširila se Japanom, koji par možda nije proputovao kako je želio, ali ga je doveo pred svoj kućni prag.
Nakon što posjete vrt Kurokijevih, mnogi tvrde kako tek tada spoznaju miris prave ljubavi.
