Ljubav prema sebi je važna, jako važna. Međutim, čini se da su milenijalci (oni rođeni između 1982. i 1999.) odrasli s naglaskom na samoljublju i upravo su zato sami i osjećaju se jadno. Jean Twenge u svojoj knjizi 'Generation Me: Why Today's Young Americans Are More Confident, Assertive, Entitled—and More Miserable Than Ever Before,' objašnjava da smo previše usredotočeni na izgradnju sebe što prelazi u opsesiju i postajemo slijepi za izgradnju odnosa sa drugima.

Naravno da je logično da nećemo znati voljeti druge ako ne volimo sebe, zar ne? No, socijalna radnica Caitlin Cantor za Psychology Today tvrdi da se milenijalce uči kako biti sam, što im podsvjesno poručuje da ne trebaju nikoga drugoga.

Sve to utječe na manjak truda i želje za povezivanjem s drugima. I ono što je potpuno ne iznenađujuće, vještine povezivanja su bitno važnije za izgradnju međuljudskih odnosa nego neke individualne vještine. Znači, trebamo se više fokusirati na povezivanje s drugima bez obzira koliko su slični ili različiti te uzimati u obzir njihovo mišljenje, ali ne dopuštati da nas pogađa na osobnoj razini.

Isto tako, moramo naučiti vjerovati ljudima i kako se osloniti na njih jer smo ipak društvena bića i nitko od nas zapravo ne želi završiti sam, je li tako? Bez ovih vještina, kaže Cantor, blizina, ranjivost i intimnost milenijalce odbijaju i teško ih nalaze.

Je li ovo recept kako ne biti single? Naravno da nam druga osoba ne može popuniti prazninu u nama jer to možemo samo mi, ali to ne znači da bismo se trebali okrenuti samo sebi jer ćemo tako sigurno ostati sami.