Znate i same da ste dosad vjerojatno same sebi, ali i drugima već otprilike tisuću puta obećale da više nećete zvati, slati SMS-ove, mailove, poruke na Whatsapp ni golube pismonoše svom bivšem, ali ste ga onda svejedno u četiri ujutro, dok ste se vraćale iz izlaska, ipak nazvale uplakane jer ste popile čašicu previše pa vam je baš nekako nedostajao... A on? On baš i nije bio zainteresiran. Možda vam se čak nije ni javio, niti vam odgovorio za poruku, ako ste se odlučile na taj manje rizičan potez.
I dok se zatim vaše prijateljice svojski trude da vam odvrate pažnju od primisli na njega, a kad zajedno izlazite redovito vam uzimaju mobitel kako tehnički ne biste bile u mogućnosti poslati mu ikakvu poruku, ipak često ništa ne pomaže. Jer, kad se osjećate usamljeno ili vam je dosadno, pa se sjetite njega i veze s njim, poželite mu reći koliko vam neopisivo nedostaje njegov zagrljaj, iako ste svjesne da će on svaku vašu riječ vjerojatno u potpunosti izignorirati i neće mu biti ni malo važna.
A onda, da sve bude još malo gore, ti mu ne pošalješ jednu poruku, niti dvije, niti pet... Pošalješ mu barem nekih 20-ak poruka, a uz to ga još i nazoveš četiri puta, za svaki slučaj. Možda nije čuo poruku. To, osim što je pomalo sramotno, nije nimalo dobro za vas. I da, vi ste toga savršeno svjesne, ali si jednostavno ne možete pomoći niti se kontrolirati i doslovno se osjećate poput poludjelih tinejdžerki.
Postoji i dobra vijest za sve vas koji opsesivno SMS-ate bivšima. Okej, zapravo postoji psihološko objašnjenje zašto to radite
No, postoji i dobra vijest za sve vas koji opsesivno šaljete poruke i zovete svoje bivše nakon prekida. One bivše kojima uopće nije stalo do vas i koji vas potpuno ignoriraju. Zapravo, postoji psihološki razlog zašto se ponašate na taj način, piše Your Tango. To je bihevioralni proces poznatiji pod nazivom 'extinction burst'. A taj je pojam definiran kao privremeno povećanje frekvencije, trajanja i magnitude odgovora na podražaj.
Evo jedan dosta slikovit primjer:
Recimo da svakodnevno na posao idete srednjim liftom u zgradi. Uđete unutra, pritisnete brojku 12 kako biste došli do svog kata, a nakon toga se vrata zatvaraju i dizalo vas vozi do vašeg kata. Ali onda jedan dan uđete u isto to srednje dizalo, pritisnete gumb i ništa se ne dogodi. Hoćete li u tom trenutku reći ovo: "Oh, ovo dizalo očito više ne radi. Jednostavno ću otići do stepenica i pješke se popeti na 12. kat. Nema problema"? Ili ćete ipak pritiskati gumb iznova i iznova??
Hoćete li nastaviti pritiskati gumb sve jače i jače, i sve brže, pa ćete čak početi pritiskati i brojke koje ne vode na vaš 12. kat, već sve po redu koje možete dohvatiti?
Sad kad ovo znate, možda možete poduzeti sve mjere predostrožnosti kako do opsesivnog SMS-anja ne bi niti došlo
Stoga, kad nastavljaš svom bivšem slati poruke svaki dan iznova i iznova, iako znaš da možda baš i ne bi trebala, upravo je to korak ka ovom načinu ponašanja. Ako ti on nikada ne odgovori na poruke (ili pak odgovori, pa ti na taj način daje svojevrsne 'pozitivne' signale), s vremenom ćeš mu ipak prestati pisati...
Jednostavno moraš proći tu prvotnu navalu kako bi zatim stigla na onu 'pravu stranu' - dakle, kako bi napokon prestala stupati u kontakt s njime ili zapravo kako bi prestala uopće brinuti oko toga što on radi, gdje je, s kim je i kako mu je. A u međuvremenu, sad kad si naučila zašto volimo voljeti ljude kojima nije stalo do nas i zašto obožavamo slati poruke bivšima koji nas ignoriraju, pokušaj jednostavno trajno izbrisati svaki njegov postojeći kontakt i blokirati ga na svim društvenim mrežama. To bi moglo biti mnogo manje ponižavajuće nego prolaziti sav taj neugodan i zamoran proces nazvan 'extinction bursting'.
