Možda vam se čini nezamislivo prvi puta se poseksati s 20 godina, ali neke žene nisu te sreće da stvore okolnosti koje bi im olakšale čak ni prvi poljubac. Upravo je takva sudbina zadesila jednu djevojku koja je svoju priču odlučila iznijeti u javnost.

'Roditelji su mi zabranjivali dečke dok ne navršim barem 16 godina. Zapravo nisam ni imala puno mogućnosti jer sam odrasla u vrlo konzervativnom, malom gradiću blizu Amarilla u Texasu. I da bude još bolje, školovala sam se kod kuće.

Samo sam čekala i čekala...

Mojih 16 godina došlo je i prošlo. Mama mi je govorila: "Pričekaj dok ne dođeš na faks. Tamo su dečki bolji, zanimljiviji i zreliji." Strpljivo sam čekala još malo. Kasnije sam upisala konzervativni kršćanski fakultet koji je zapravo bio pozitivno iskustvo. Postala sam društvenija i pronašla hobije poput Star Wars kluba. No, na zadnjoj godini jedna me činjenica 'ošamarila' - većina mojih prijatelja bila je zaručena, a ja još nikada nisam bila na pravom spoju.

Odjednom sam zaključila da se meni to možda nikada neće dogoditi. I evo me, deset godina kasnije, s 33 na leđima i još uvijek se nisam poljubila. Zaljubila sam se nekoliko puta tijekom fakulteta, ali bilo je očito da niti jedan ne želi nešto više od prijateljstva. Nakon fakulteta bilo je još i teže jer sam radila u firmi u kojoj je bilo 90 posto žena pa muškarce nisam niti upoznala.

Do danas sam imala tri veze, ali sve su bile na daljinu i preko interneta. Posljednju vezu započela sam na Twitteru i trajala je tri godine prije nego sam zaključila da on ne osjeća prema meni ono što ja osjećam prema njemu. Kada smo se konačno uživo upoznali, nije htio više od zagrljaja. To me jako boljelo.

Uopće nemam pojma kako je to kada me dodiruje netko kome sam ja privlačna

Naše društvo ima ideju da 'postoji netko za svakoga', što me kao trebalo utješiti, ali me samo udaljilo od ljudi. Osjećala sam se kao da nešto ne valja sa mnom. Kada o tome pričam s nekim, ljudima je vidno neugodno. Čak nekoliko mojih prijatelja i dalje ne kuži o čemu se tu radi jer su svi oni bili u vezama tijekom faksa i brzo se vjenčali. Nikada nisu iskusili samački život i kako je to kad nemaš nikoga ni da te zagrli.

Ono što mi najviše nedostaje u svemu tome nije seks nego obična pažnja i uzimanje u obzir. Nekoga tko će mi ujutro poželjeti dobar dan na poslu ili me doma dočekati raširenih ruku. Osnovni ljudski kontakt. Uopće nemam pojma kako je to kada me dodiruje netko kome sam ja privlačna.

No, znam da u ovome nisam sama jer otkako sam o tome otvoreno pisala, javilo mi se barem 60 žena koje su u istoj situaciji. Mi koje nismo imale fizički kontakt sa suprotnim spolom nakon određenih godina sramimo se pričati o tome jer smo odmah stigmatizirane.

Neki parovi u sretnom braku podijelili su mi nekoliko neželjenih savjeta:

"Trebaš izgubiti nekoliko kilograma."

"Ma sigurno je netko bio zaintresiran za tebe, ali to nisi primijetila!"

"Trebaš raditi stvari i za koje nemaš interes."

"Imaj malo samopouzdanja!"

"Trebaš se potruditi i tražiti."

Biti single ne znači nemati život

Stvar je u tome što ja ne želim tražiti partnere ni raditi na dejtanju. Sada sam u godinama kad sam se pomirila s takvom situacijom i ako se dogodi, dobro. Ali neću sve svoje vrijeme posvetiti pronalaženju druge polovice. Možda sam single, ali ipak imam život.

Ono što me najviše smeta kod ljudi koji nisu iskusili toliku 'samoću' jest izjava da sam mogla nešto učiniti, ali nisam. To nije moja priča. Naravno da bih to željela promijeniti, ali ne pod svaku cijenu. Ne želim naći nekoga samo zato da ne budem sama. Želim da je važno i zbog toga ne kanim izgubiti ono što jesam.

Izvor: Marie Claire