Istovremeno radi se o personi koja je u vrijeme grunge eksplozije potpisala nekoliko iznimno relevantnih albuma, osobito multimilijunski pečat "Siamsese Dreams". Tom djelu duguje dobar dio svoje bolesne arogancije. Ne bez razloga jer se tamo grupiralo nekoliko evergreena gitarističkog praska u sjajnim melankoličnim opremama.

Napuhanac je od vremena rasipanja i gubljenja originalnih članova grupe proputovao raznim konceptima i smišljanjima razloga za nastavak trajanja njegova osebunog gotich psycho rock motiva. Albumi "Adore" i oba nastavka "Machine" zaboravljeni su i od najokorjelijih fanova dočim je povratnički "Zeitgeist" bio pretjerano kritiziran u svoj poslovičnoj opscenosti.

"Teargarden by Kaleidyoscope" je otvorio novi koncept od 44 pjesama povezane Corganu razumljivim psihodelijama od čega je "Oceania" centralni dio izobličavanja odluke ignoriranja forme albuma objavljivanjem pjesama na internetu u osnovnoj formi. I baš kad očekujete neprobavljivu dozu svega i ničega, Corgan se prisjeti kako se pišu pjesme razumljive još ponekom osim njemu samome. Doduše, ne u potpunosti, ali dobar dio naslova podsjetnik je na njegove najbolje dane. Ima tu finog gitarističkog rada, izmjena agresije i melankolije, promjena od dobrog na bolje (epska naslovna pjesma, uvodno rockanje "Quasar", pokajnička "My Love Is Winter", akustična shema "Celestials", zaobljena i zarobljena "Glissandra") uglavnom kada se ne prearanžira i što vjernije podsjeća na debitantski album.

6/10