Stvar je jednostavna, bosanski storyteller i kantautor Damir Avdić je tempirana bomba. U ljudskom izdanju. Čovjek kojem godine nisu svinule kičmu, kao velikoj većini ne samo suvremenika, nego samo naoštrile čeljust. Na besplatni download izbacuje peti studijski album, lirski najmoćniji dio posebno zidanog opusa. Sazdanog od električne gitare i njegova režanja i ujedanja na sve strane. Minimalizam koji kliještima prima za određeni organ slušatelja i ne pušta dok ovaj ne kolabira. Od sudara s toliko snažnim zvučnim i konkretnim liričnim buntom izvan granica Hrvatske padalo se pred bendovima poput Rage Against The Machine. Graha (Avdićev nadimak) ima samo gitaru umjesto mitraljeza. U njegovoj viziji društva i opsjednutosti lažnim socijalizmima, iščitavanjima povijesti, samo je sigurno to da sistem ujebava pojedinca i da ga treba smaknuti za glavu, a masa kao masa ne zaslužuje ništa doli imati pastira. U potezu od naslovne pjesme i prvog singla s albuma u kojem njegovo ogorčenje, oštri sarkazam detektira vrijeme u kojem traje: "Živim u svijetu u kojem je religija Bog, vjera oružje za masovno uništenje, sirotinja vojska, licemjerje novo poštenje. Živim u svijetu u kojem je Bog talac okovan u simbole netrpeljivosti i prijetnje, straha i paranoje. Živim u svijetu u kojem se molitva uslišava izgovorena napamet i na vrijeme onako kako su ih učili da treba, a ne onako kako osjećaju da treba. Živim u svijetu u kojem je novac oltar, MMF bogomolja, kamatar svetac, valuta ikona. Živim human reich. Živim u vremenu velikih citata malih ljudi sa velikim ambicijama, velikih jebača sa kurcem na recept i snova sa ekrana", a kroz prskavi cinizam zaključuje: "Živim u svijetu u kojem vremena nema. Ili radim ili demonstriram. Radim za kurac demonstriram za dva. Kad jedan padne, sto ih se diže. Moja akcija je afrodizijak za prosječan politički organ. Ovo je human reich."
//www.youtube.com/embed/ukfKLJ4ImyE Odmah potom kesit će se na Human Rights, impresionirati u posveti rulji Matičnjak ili trežnjenju uz Babilon vs. nova djeca. Oplesti kritički i karikirano po poslanici samog Vraga u Kaosu, ubiti sve nostalgičare remek-djelom seciranja globalnog konformizma Rođen kad je bilo bolje. Potom će se u trisu naslova Izeta, Muharem i 12-minutnoj epskoj priči Fadil posvetiti novim bosanskim kanonima pričanja priča jednog naroda onako kako je tokom 20. stoljeća povremeno znao zataći Josip Pejaković. Repetirat će mozak kao najmoćnije oružje u Repetitio, impresivno i ljuto privodit će kraju s Bolje je, Slika, Stoljeće i završiti bolnom Sine. Iako predstavljeni minimalizam zvuka samo narašpane gitare može nakon nekog vremena postati ravnim, dramatiku svakoj pjesmi interpretacijom daje jedan od najjačih pjesnika 21. stoljeća ovih prostora. I doista, uz toliko snažne, brutalne, direktne, efikasne, ali nadasve točne sociološke opservacije, Avdić u Human Reichu podiže monumentalno djelo storytellinga u kojem vraća bitnost stiha narodu, kojeg zaboli određeni organ za glazbu sa stavom i porukom. Ovo je toliko moćno djelo da se naježiš već na samu pomisao preslušavanja kapitalnog djela, a kad počne preslušavanje, vrijeme je za oporost i bol. Najveća je šteta što u ovom remek-djelu mogu uživati samo Balkanci jer ga u širenju granica sprečava jezična barijera. Umjesto da desetljećima doživljaju davno potrošenog Štulića, dežurni nostalgičari bi trebali osvijestiti kakvog generičkog pojedinca i borca pred sobom imaju. Čast je biti slušatelj na prvoj liniji fronte. Damire, daj znak za napad... Ocjena: 10/10
