Na stranu metafore i socijalno sivilo, ima neka tajna veza između tmine i Zagrepčana i Zagrepčanki. Kultna figura američke alter rock scene ukazanjem je apsolutno ispunio očekivanja. Unatoč jedva 70 minuta trajanja koncertnog nastupa. Ali treba puno kuraža s vodećom temom "Gravedigger`s Song" otvoriti koncert i do kraja uspijeti zadržati intenzitet nastupa mjenjajući moćno ritmičko brujanje s usporavanjima bez klasičnih baladnih namjera.
Od uvodnog pulsirajućeg treptanja spomenutog uvodnog remek djela, Lanegan potpisuje kolekciju potresnih, dešeratnih ljubavnih ili životnih žalopojki. Pjesme stropoštanja u raku svoje duše, odakle senzibilitetom grobara otkapa posmrtne ostatke, priprema se za kucanje časa, za vrijeme bez povratka. Sve nizanjem rezolutnih oproštajki od svjetla na bilo koji način, plutanja po ivicama bola, surfanja pustinjskim rockom, tumaranja po svim oblicima tame do završnih uboda “Deep Black Vanishing Train” ili “Tiny Grain Of Youth”.
Ovoliku izvođačku i kantautorsku moć, zgusnutost, snagu i jačinu, zbitu u opseg tihog pa glasnog, proklinjanja rubova života, odavna niste imali čuti na ovako dojmljiv način. Poput zlokobnog proroka, lika iz priča Edgara Allana Poea, s gavranom na desnom ramenu, a skoro pa ugaslim fenjerom u lijevoj ruci, Lanegan vuče svoje stope, jezivo oporim glasom govoreći projekcije koje ne zvuče optimistično, ali svjesni smo njihove logike i smisla. On je glasnik kraja s kojim ni kraj ne izgleda dovoljno strašno. Silno bolan i još silnije sugestibilan, Mark Lanegan iz bitke sa smrću izlazi kao pobjednik i kad ga polože vodoravno jer ostavio je ovim albumom svoj neupitni epitaf.
Kada se grunge glazbena eksplozija iz Seattlea svodila na prvu ligu imena pa su Nirvana, Pearl Jam, Soundgarden, Alice In Chains, Smashing Pumpkins značili za predvodnike tog novog rock renoviranja, ispod komercijalnog uspjeha spomenutih među interes major labela provuklo se nekoliko sjajnih bendova, silno utjecajnih, kvalitetnih, ali nedovoljno iskoristivih za daljnje medijsko eksploatiranje, kako zbog vlastite tvrdoglavosti, nagriženosti kojekakvim opijatima, tako zbog inih faktora.
Neizbježni su bili Mudhoney, Melvins, TAD, ali i Screaming Trees, koje ste morali zapaziti na prvo uho prvenstveno zbog impresivno moćnog vokala frontmena Marka Lanegana, čovjeka koji je zvučao kao pomirenje najdubljih tama Iggyja Popa, Toma Waitsa, Andrewa Eldritcha iz Sisters Of Mercy, Luxa Interiora iz Crampsa ili Jefferey Lee Piercea iz Gun Cluba i Leonarda Cohena, stravično duboko i efektno, pamtljivije od svih prezentiranih uključujuć i i često pretjerano forsirane Eddieja Veddera ili Chrisa Cornella.
Na soundtracku generacije, prezentiranom kroz glazbu filma Camerona Crowea “Singles” našlo se prostora za tutnjajući rock komad “Nearly Lost You” koji je bio bendovskim najvećim hitom, dovoljnim pratiteljima za pažnju, ali nedovoljnim za naplatu u razini prve grunge lige. I tu bi završio dio priče u autodestrukciji, raspadu benda, daljnjem poniranju članova i Markovom dugogodišnjem trajanju na sceni u mnogim alter oblicima, daleko od zaslužene pozornosti i kreditiranja njegova raskošna vokala, traženju slamke spasa u solo albumima ili suradnjama s drugarima iz Queens Of The Stone Age, projektu Gutter Twins u sklopu kojeg su gostovali u Zagrebu, ili pak snimanju album suradnji s ex pjevačicom Belle & Sebastian Isobel Campbell.
A onda se, ne računajući neke od suradnji, nakon osam godina od posljednjeg solo albuma “Bubblegum” pojavi o vjerojatno s najboljim albumom karijere, briljantnim remek djelom zakapanja blues kalupa, folk duše i alter provenijencije, sve uz vrlo jednostavne i minimalističke elektronski garnirane pozadinske ritmike.
Tako je polegao i tisuću Zagrepčana u raku kluba Pauk. Kratko, moćno i jednostavno. Bez puno prostora za oplakivanje onih koji više nisu s nama i Lanegan se izgubio u mraku pod snopom crvenih svjetala.
