Energetske bombe pred čijom su silinom padali svi ljubitelji dekonstrukcije standardnih shema rock and rolla nisu bile pitanje izbora. Nakon albumskih omekšavanja (Acme) i sve većeg priklanjanja klasičnim rock shemama (Plastic Fang i Damage) postalo je vidljivo da se i na koncertnom terenu dokidalo onog prvotnog uzbuđenja.
Nije više bilo one iskre kakva je upaljena s prvim albumima, a eksplodirala remek djelom Orange. Poslije sedmogodišnje pauze društvo se zaželjelo zajedničke svirke, srezali su sve dotad poz nato i vratili se doista na novi početak albumom Meat And Bone koji predstavljaju na opsežnoj svjetskoj turneji.
Posljednjih sezona nije ih rijetkost vidjeti u Hrvatskoj i Zagrebu, a u skladu s reputacijom iznimno bitnog benda i direktne preteče White Stripesa, The Black Keysa i sličnih popularnih minimalističkih rock bendova, još uvijek se može naći dovoljno razloga smatrati ih uzbudljivim, seksipilnim, energijom nabijenim.
Tako je bilo i večeras. S tim dodatkom da je ekipa prasnula energijom trenutno jako popularnih meteora, izudaravši nešto manje od tisuću poklonika u Zagrebu. Iznimno raspoložen trojac izvršio je supersonični udar poslije kojeg su mnogi ostali s upitnikom kako je moguće zadržati toliku silinu nakon više od 20 godina rockanja. Na žalost nije bilo tuzemnih veličina poput Bareta i inih koji bi poslije viđenog morali imati grdih problema čiste savjesti stati na binu i prozvati se rockerima.
Bez puno kalkuliranja, dodvoravanja i trošenja priče, fokusirani na svirku i nastup, Jon i momci će od prvih taktova svoditi svoj minimal rock and roll na maksimal efekt.
Početnim trisom pjesama Black Mold, Chicken Dog i Strange Baby usvirali su se. Sve dalje je leglo do kakofoničnog kaosa feedbacka i buke na bisu kojim su upravljali poput kakvih poletaraca.
Gotovo reperskim sistemom umiksavanja jedne pjesme u drugu radeći medley od Bellbottoms, 2 kindsa love, She Said i inih komada, JSBX rokaju nimalo umjerenije niti manje furiozno u poredbi s mlađim danima.
I dalje su trešteće mašine na rubu rasipanja. Jedan od vrhova večeri bila je obrada malo poznatog praska Beastie Boysa She`s On It. Vrtoglavi kovitlac zvuka koji stvore dvije gitare uz stompersko bombardiranje bubnjeva usporedivo je s malo čime danas u svijetu relevantnih rock bendova. Kada im se gruva, rafaljiraju nemilo, kada im s e pauzira, opale session slomljenog bluesa ne bi li predahnuli i uštimali se, a sve to u ritmu i bez prestanka svirke.
U poredbi s nekoliko zadnjih nastupa (a imao sam sreću i čast gledati ih 8 ili 9 puta posljednjih dekadu i pol), ovaj put su bili iznimno svirački raspoloženi i nimalo 'samo profesionalni'. Judah Bauer se smijao i komunicirao s publikom (fanovi znaju što to znači), Russell Simmins je raznio set bubnjeva, Spencer je bio znojan do kože nakon treće stvari. Toliko o praktičnoj uporabi termina - rock and roll.
Zbog ovakvih koncerata Jon Spencer Blues Explosion bivaju jedan od bendova kojima bezuvjetno polažete vjernost i nemate izbora nego ih loviti svaki novi puta, nadajući se samo kako će ponoviti ovoliko raspoloženu noć i još jednom pokazati koliko uzbudljiv može biti taj vražji, znojni, priručni, dekonstruirani rock and roll. Yeah baby, završio bi u svom stilu, alter indie dekonstruirani Elvis.
