Lagana gitaristička ruka Marka Knopflera još je od vremena Dire Straitsa na ovim prostorima ima zahvalno slušateljstvo. Njihov middle orientated rock imao je puno pobornika, ne samo među onima koji cijene glazbene virtuoznosti i tehnička dostignuća pri baratanju gitarom, nego poglavito zbog fino balansiranih emocija. Nakon albuma Brothers In Arms sve je bilo jasno. Knopfler je uvijek bio dobrodošao i rado viđen gost.
Po raspadu dotičnog benda, Knopfler je uz Nothing Hillibiliese skladao pamtljive soundtrack forme i nastavio sa solo radom. Daleko od negdašnjeg medijskog interesa, ali je u opuštenim downtempo i balad rock temama s podosta bluezerski i honky tonk korijena šarao albumima objavljenim u 21. stoljeću, pa tako i aktualnom Privateering.
Premda reporti s prethodnih koncerata u Beogradu i Ljubljani nisu svjedočili u korist Markova osobitog raspoloženja mimo klasičnih gažiranja i odrađivanja posla, takav dojam nije ostavio nastupivši pred nekoliko tisuća fanova u zagrebačkoj Areni.
Premda se doima da je Mala dvorana Doma sportova bila puno prigodniji prostor, reputaciju vrsnog gitarista koji ne štedi na emocijama opravdao bi već kultnom stvari ovih terena Brothers In Arms, koju je izveo na bisu uz gromoglasni pljesak publike, mahom starijih generacija.
Oni su se naravno ježili na njegov sugestivni šapćući vokal, prilikom izvedbi takvih nježnosti, daleko više nego na solostvari s vrlo korektnog albuma Privateering koji je povodom ovoj turneji.
Jednostavna, minimalistička scenografija jasno je prokazala da je naglasak stavljen na glazbu, što je u skladu s njegovim trajanjem proteklih nekoliko desetljeća. Njegova gitara ima ton, ulazi u ljude, probija onu neku slušateljsko-emotivnu opnu, zna pogađati vrlo precizno. Knopfler je lik koji ne ostavlja hladnim. Koncert nije bio vrhuncem sezone, ali daleko od toga da je ostavio ijednog posjetitelja razočaranim.
