Na crossoveru spajanja bluesa, punka, rockabillyja, hip hopa, noisea, Jon Spencer je uz zvučne ubojice i partnere Judah Bauera i Russella Simminsa s dvije gitare i bubnjevima činio krilaticu 'manje je više' rijetko efektnom.
Za dosadašnje karijere izvukao dva albumska remek djela (Orange, Now I Gotta Worry), tri pokušaja kapitaliziranja genijalne lucidnosti ali u omekšanim uvjetima tek su mjestimično pratili njegove vrhunce (Acme, Plastic Fang, Damage), te ostale korijenske treštave početnice razvoja tog zvuka (Crypt Style, Extra Width). Sve što su oni odavno prakticirali, od njih su naučili i poslije kapitalizirali od Jacka Whitea do Black Keysa, naravno u prilagođenim i više školski struktuiranim formama. Novim su studijskim albumom nakon perioda hibernacija zatvorili krug. Ogoljeni do mesa i kosti kako sugerira naslovom, povratili su se do samih početaka s početka 90-ih i umjesto produkcije uhvatili treštavost rasplinutog zvuka trojice (Strange Baby, Bag Of Bones, Black Mold, Bear Trap).
Albumu nedostaje one genijalnosti kakva je krasila njihov najuzbudljiviji period pa se naslovi poput Ice Cream Killer, Zimger čine nepotrebnima i viškom, ali su vratili svježinu, beskompromisnost, apsolutnu fokusiranost na žar sviranja. Hopsanja po naoko klasičnim blues rock shemama opet su tu da zabave njih same a ne pokušaju kapitalizirati i komercijalizirati.
U nekoliko taktova Jon i ekipa razvaljuju sve poznate i očekivanje razvoje bluesa (Bottle Baby) ili ga pak namjerno guraju preko granice (Black Thoughts, Danger), potpuno dekonstruiraju (Unclear, Get Your Pants Off). Album je sirovo snimljen, namjerno ogoljenog koncertnog zvuka, vraća se na početak i kraj svakog rawk and roll benda. A to je prasak uživo. Tu je još uvijek impresivni blow off. 8/10
