Kako ne bi bilo prepričavanja i ponavljanja, ostaje se samo fokusirati na onaj privatni trenutak u kojem pričate o žmarcima koje osjećate od samog starta do posljednjeg bisa.
Neminovno je imati svoju osobnu spiku s Velikim Šefom u kojoj plačete, zborski pjevate ili se smijete, već ovisno o pjesmama ulovljenim u trenutku, ali doživljavate slušateljsko čistilište i neponovljivu katarzu.
Brišete ono što ste znali prije o stadionskim koncertima makar ste dotad popratili od Rolling Stonesa, U2, AC/DC, Rage Against The Machine, Metallica, Guns And Roses, Soundgardena, Pearl Jama, R.E.M-a, RHCP-a, Simple Mindsa, Faith No More i mnoštva većih i manjih ali glazbeno relevantnih "stadion" rockera, ostavljajući mjesto za onu posebnu situaciju i zalog za budućnost kada ćete se prisjećati trenutka u kojem ste bili potpuno nemoćni pred naletima i izmjenama emocijama kako je nastup trajao. Ali osjećaj svjedočenja najvećem nije ni trenutka jenjao.
Ono čime Boss impresionira je srce, stav, fokusiranost i onaj nepatvoreni senzibilitet za čovjeka kojem pjeva i kojem se obraća. Makar se radilo o stadionskim koncertima, intimna njegovih nastupa i izvedbi uvijek je bila u prvom planu.
Čovjek koji znojan ne dočeka kraj svoje prve stvari ne može biti nego potpuni heroj onih koji traže posvećenost, iskričavost i totalni doživljaj. Malo je reći ako ostane samo na impresivno i veličanstveno.
Najnovija koncertna turneja produžetak je života odličnog istoimenog studijskog albuma Wrecking Ball jednako kao što je simbolično opraštanje od dugogodišnjeg suradnika, lani preminulog saksofonista Clarencea Clemmonsa na mjestu kojeg je njegov nećak Jake s potresnom minutom šutnje prilikom završne pjesme.
Setlistom se po dobrom običaju izmjenjuju naslovi novog albuma ("We Take Care Of Our Own", "Wrecking Ball", "Death To My Hometown", "Jack Of All Trades", "Shakled And Drown", "We Are Alive"), presjek centralnih mjesta diskografije s naglaskom na stvarima s epskog "Born In The USA" ("Born In The USA", "Born To Run", "Bobby Jean", "Downbound Train", "Dancing In The Dark", "Thunder Road", "Hungry Heart", "Waiting On A Sunny Day" kada izvlači klinca iz publike i zajedno s njim pjeva refren te himne optimizma, "Rising" ili klasik "Because The Night" koji će razgaliti od prvog do posljednje g srca i mobitela arene), ali i poneki skriveni komad ("Spirit In The Night", "Johnny 99", "Murder Inc."), kombinirajući tako klasične himnične crowd pleasere s ponekim stišanim, nježnim, gotovo akustičnim trenutkom ježenja par exellance ("My City Of Ruins", "The River").
Svirka niti jedne sekunde ne pati intenzitetom niti je u nabojem ispunjenim laganijim komadima imalo predaha. Napetost izvedbe prisutna je u svakom segmentu nastupa od početnih "Badlands" i "No Surrender" preko plesnih "Working On A Highway" i covera "Seven Nights To Rock" do zaključnog crescenda s "Dancing In The Dark". Oduševljenje traje samo tri i pol sata te na set listi nisu dragulji poput "Radio Nowhere", "Devils & Dust", "Ghost Of Tom Joad" i još pedesetak takvih. Odjavom s "Tenth Avenue Freeze Out" ostao je osmijeh zadovoljstva svjedočenju najvećem. Bruce Springsteen je utjelovio sve fascinantno iz rock and rolla. Bio je Elvis Presley, bio je Joe Strummer, bio je Bob Dylan, bio je soul music preacher Little Richard i Otis Redding, bio je baladmaker, ali najviše od svega je bio i ostao Veliki Šef.
Osnažen jednim od najboljih pratećih bendova svih vremena E Street Bandom, Bruce Springsteen još uvijek dobija žuljeve od svirke, opravdava bore i opako dere glasnice svakim trenom svog postojanja, bivajući utjelovljenjem moralne i socijalne vertikale rock and rolla kao glazbe vječnog tinjajućeg nutarnjeg bunta kroz čije poruke nije moguće raditi globalne ali jest privatne revolucije. Neki od tih pojedinaca možda mijenjaju svijet.
Da parafraziram stoga prednike. Da, gledao sam prošlost, sadašnjost i budućnost rock and rolla. Čuo sam Iskru i osjetio Prasak. Potresno je bilo. Njegovo ime (još uvijek) je Bruce Springsteen.
