Meta su slušatelji u presjeku od ljubitelja world music spike od Manu Chaoa preko Gogol Bordela ili angažiranaca ala Asian Dub Fondation ili Fun Da Menatl do sličnih zastupnika transglobalne zvučne pomirbe kojima ne smeta geografska nelogičnost po kojoj hibrid duba i dancehalla bude u imenu benda povezivan s Balkanom dočim su pokretači zvuka bazno Izraelci.

Sličnosti bi bile tada samo u kontrapunktovima i teoriji determinističkog kaosa glazbe prema kojoj je zapravo sve dozvoljeno i potpuno je opravdano servisiranje i ponuda bilo kojeg oblika.

Pa kako restoran s tajlandskom prehranom u Južnoj Africi mogu držati suvlasnici Hrvati i Srbi a chef će im biti bučni mali Kinez, glazbena analogija neka je ista. No, kako su počeli djelovanje na stjecištu kultura, zapravo Velikoj Jabuci kao svijetu u malom, za praštati je tih propagandnih trikova ako glazba drži smisla i opravdava ime.

Nerijetko ih se od strane ljubitelja world musica znalo gledati pomalo podcjenjivački u usporedbi sa spominjanim i medijski etabliranijim imenima, baš stoga što se megdan s BBB uživo doživljavao kao ne potpuno autentičnim.

Na stranu cjepidlačenja, BBB je skupina muzičara koja će pomiriti elektroničko i analogno, plesno i etno, daleko od Bregovićeva Balkana, ali opet dovoljno ritmički razumljvo ako vam je do ostvarenja plesa kao posljedice glazbe.

Iako povremeno pretjerano angažirani u potrazi za svjetskim mirom i inom esencijalnim problemima s bilo kojeg uzorka globusa zagrabili, što ih odvlači od one deklarirane strasti na koju prisežu, Give ih nudi kao uslužnu djelatnost ljudima u potrazi za plesom.

I dok je zvučna slika albuma kao cjeline mjestimično poprilično neujednačena, najbolji komadi albuma naizgled su najbenigniji naslovi poput Suki Muki ili Porno Clown gdje se odlični beatovi s još boljim samplovima spoje u prilično svježi odgovor onima koji im odriču elemente originalnosti u tom žanrovskom crossoveru. Ocjena: 6/10