Osim promjene termina, festival ove godine poprima izrazito edukativan karakter s ciljem poticanja i osnaživanja hrvatske i regionalne filmske produkcije.
Tako će se na njemu, uz neizostavni filmski program, održati niz radionica, predavanja, panel-diskusija te prvi regionalni forum, u sklopu kojeg će se propitivati aktualne teme i problemi filmske industrije.
U suradnji s uglednim međunarodnim filmskim i kulturno-obrazovnim organizacijama, kao što je European Film Promotion, NISI MASA, Hrvatski filmski savez, Nest Cultural Association i drugi, održat će se čak pet filmskih radionica. Prijave za radionice zatvaraju se 21. ožujka i zato, ako još niste, krajnje je vrijeme da se prijavite. Obrazac možete preuzeti na službenoj stranici festivala libertasfilmfestival.com.
Uz snimateljsku radionicu, u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i Palunkom, mladi scenaristi iz šire regije imat će priliku intenzivno raditi s jednom od najuspješnijih redateljica s ovih prostora, Jasmilom Žbanić, što je bio povod da porazgovaramo s nagrađivanom scenaristicom i redateljicom.
Ovogodišnji Libertas Film Festival održat će od 11. do 17. travnja, s pomalo izmijenjenim konceptom. Jedna od bitnih karakteristika je što će se na njemu održati čak pet radionica, a jednu od njih vodite upravo Vi. Riječ je o scenarističkoj radionici. Što polaznici uopće mogu očekivati i koji je njen cilj? Radionice su dobar način rada na scenariju jer polaznici najčešće, prvi put u sklopu jednog 'bezbolnog' prostora radionice, imaju publiku za svoje djelo. Susret s publikom je važan jer odmah vidite gdje je vaš scenarij snažan, a gdje slab. Moj zadatak je da sa stručne strane uvidim snagu scenarija i usmjerim scenariste k njihovoj vlastitoj ideji. Jedan od scenarija koji bude umjetnički najjači dobit će priliku da bude realiziran. Odličan način za mlade autore da dođu do kratkog filma. Snimili ste dva nagrađivana i uspješna filma, Grbavicu i Na putu, koji Vam je više prirastao srcu? Svaki film je vezan za određenu fazu mog života i ne bih ih mogla vrednovati po sustavu draži ili važniji. Svaki je važan na svoj način i oba filma volim jer sam ih radila s ljudima koje volim.
U filmu Na putu radili ste s nagrađivanom hrvatskom glumicom Zrinkom Cvitešić. Zašto ste odabrali baš nju i kakvo Vam je iskustvo rada s njom?Zrinka je najviše odgovarala mom poimanju Lune. Ne toliko fizičkim izgledom koliko unutarnjom snagom. Radi se o glumici koja je sposobna igrati sve što god poželi.
Koja Vas je filmska nagrada posebno razveselila? Je li jedna tako velika nagrada, poput Zlatnog medvjeda, utjecala na Vašu daljnju karijeru, odnosno je li se tim priznanjem nešto promijenilo u Vašem profesionalnom životu, ili je ona samo 'lijepa uspomena'? Ili Berlinale jednostavno obožava Vaše uratke? Glavna nagrada je najljepša moguća stvar za film jer mu daje pristup u sve zemlje svijeta, kina, medije, televizije. Naravno, pomaže i u karijeri, olakšava suradnju s producentima, financijerima. Što se tiče Berlinalea, osim nagrade, veže nas sličan način razmišljanja. Direktor festivala Dieter Kosslick je fascinantna ličnost. Volim ga i beskrajno poštujem. On je jedan od pokretača najvažnijih europskih fondova za financiranje europskog filma, idejni otac Talent Campusa, revolucionar i veliki borac.
Što je po Vašem mišljenju osnovni uvjet da se netko ostvari u scenarističkom poslu? Da ima talent i snagu volje.
Što Vam je draže, režiranje ili pisanje scenarija? Scenaristički posao je usamljen, ako scenarij pišete sami, što sam ja do sada radila. Zahtijeva predan, asketski rad i vjeru u nevidljivo. Režiranje je komuniciranje s 50-ak, a nekada i 150 ljudi svaki dan, kao boravak na školskom izletu ili utakmici gdje je adrenalin konstantno na najvećoj razini. Konkretniji je, ali i fizički teži i odgovorniji. Oba aspekta posla mi odgovaraju kada se izmjenjuju jedan za drugim. Mogu se osamiti i biti dugo izolirana, ali onda dođe vrijeme kada puštam druge ljude da 'prtljaju' po mojoj viziji i ugrađuju sebe u nju.
Karijeru ste započeli dokumentarcima, no na kraju se proslavili igranim filmovima. Je li to dokaz da naš prostor još uvijek nema dovoljno prostora za uspješno lansiranje domaćih dokumentaraca, pa ste se bacili u malo drugačije vode, ili ste se samo željeli okušati u različitim formama? Studirala sam kazališnu i filmsku režiju, te sam radila u različitim medijima raznolike forme. Kada sam s prijateljima osnovala producentsku kuću DEBLOKADA, složili smo se da nas zanimaju određene priče koje smo najbolje mogli izraziti kroz dokumentarce. To je tih kasnih 90-ih u Bosni, kada se filmovi gotovo i nisu proizvodili, bilo i najlogičnije produkcijsko rješenje. Ali, znali smo da želimo raditi igrani film, makar i danas radimo dokumentarce.
Kako gledate na današnju filmsku scenu u regiji? Koje biste filmove izdvojili kao kvalitetne uratke koji znače mnogo za regionalnu filmsku scenu? Mislim da još uvijek rumunjska kinematografija donosi najzanimljivije filmove. Mađari su prošle godine imali izuzetne filmove Agnes Koscis, Kornela Mundruca i Bele Tara. Za mene osobno Austrijanci su najfascinantniji jer sustavno rade na razvoju svoje kinematografije. Svake godine imaju barem tri filma na A-festivalima, a zadnjih godina i u najužoj konkurenciji nagrade američke Akademije. Pritom su otvoreni za neaustrijske autore, što pridonosi većoj konkurentnosti i boljoj kvaliteti austrijskog filma.
Što imate dalje u planu? Trenutačno radim scenarij za igrani film Otok ljubavi s američko-bosanskim piscem Aleksandrom Hemonom. Producent filma je Živa produkcija iz Hrvatske. Nadamo se da ćemo ove godine uspjeti krenuti u snimanje filma. To nam je barem plan!
