Nezavisni nadnaravni horor The Djinn (Džin, 2021.) sjajan je primjer igranog filma koji je nastao prije svega kao rezultat produkcijskih okolnosti, a ne kao što se inače vjeruje da filmovi nastaju – "genijalnom" inspiracijom autora. Priču je osmislio autorski i režiserski duo David Charbonier i Justin Powell 2018. godine kad im se oslobodilo dosta slobodnog vremena zbog odgode jednog drugog planiranog filmskog projekta. Charbonier, koji je dugogodišnji prijatelj s Powellom još od vrtićkih dana, opisao je za 1428ELM vrlo ograničene produkcijske resurse iz kojih je nastala osnovna ideja. Imali su tek pristup jednom stanu na mjesec dana i dječaka Ezru Deweyja kojeg su već odabrali za ulogu za drugi film, a budući da nisu željeli uznemiravati susjede jednostavno su se odlučili da Ezra igra nijemog 12-godišnjeg dječaka astmatičara Dylana koji poželi ponovno posjedovati moć govora.
Kao što svaka poučna bajka upozorava, treba paziti što želiš jer sve što dobiješ nezasluženo dolazi sa cijenom. Posebice ako se poigravaš s okultnim i zlim duhovima. Naime, nakon što ostane bez majke, povučeni Dylan se s ocem preseli u novi dom gdje pronalazi staru okultnu knjigu s pentagramom na naslovnici koja sadrži upute kako prizvati duhove "sjena" i džina koji u zamjenu za dušu ispunjava bilo koju želju. Kada otac ode navečer na posao, radoznali Dylan uz pomoć knjige izvede ritual u želji da ostvari nešto što nema i pri tome neočekivano otvori nadnaravni svijet podzemlja koji ne funkcionira prema prirodnim zakonima. Da bi mu se želja doista i ispunila mora do ponoći u zaposjednutom stanu preživjeti užasavajuće teroriziranje demona sposobnog za tjelesne preobrazbe.
Film se poigrava s iskustvom kako je to zapravo biti dijete, ostati sam u kući i osjetiti strah pokrenut nepresušnom maštom. Snimljen je u cijelosti na jednoj lokaciji, zbog čega se gleda u jednom dahu, bez prekidanja napetosti diskontinuiranim prizorima s drugih lokacija. Charbonier i Powell namjerno su smjestili radnju priče pri kraj 1980-ih, u vrijeme dok su i sami bili klinci, kako bi prenijeli nostalgični osjećaj koji se zadnjih 10 do 15 godina učestalo eksploatira u pop kulturi. Uz Walkman i kazetofon, evociranju sentimentalnih osjećaja prema simulaciji minulog i nekog barem u sjećanju veselijeg mjesta i vremena doprinosi uglavnom izvanprizorna elektronika "novog retrovala" inspirirana 1980-ima, poput pjesama nizozemskog synthwave glazbenika poznatog kao Timecop1983 i soundtracka za film koji potpisuje Matthew James.
Tragedija odrastanja
"Kada počnemo razmišljati o stvarima koje nam nedostaju, zaboravljamo na stvari koje imamo", mudra je pouka koju otac pokušava prenijeti Dylanu. No, kako to obično ide u stvarnosti, takve savjete iskusnijih o važnosti usmjerenosti na sadašnjost, na ono što imamo te izbjegavanja žudnje za onim što drugi imaju, u stilu "trava se uvijek čini zelenija kod susjeda", prihvaćamo tek kada doživimo njihovu težinu na vlastitoj koži. The Djinn je u tom pogledu poput bajke koja nas putem osjećaja straha i gađenja poučava da trebamo paziti što želimo jer se jednom učinjene stvari ne mogu više poništiti.
Slično priči o Pinokiju koji se suočava sa svojim strahovima spašavajući oca iz trbuha kita te se tako ponovno rađa kao stvarna moralna osoba, u The Djinnu Dylan ponire u svijet sjena i čudovišta gdje se suočava sa svojim najvećim strahovima i problemima te u toj "zoni sumraka" dobiva priliku aktualizirati sve svoje vrline i vještine. Slično kao što Jordan Peterson u knjizi "Izvan reda" poima kita u priči o Pinokiju kao "zmaja kaosa", odnosno "simbolički prikaz potencijala ili mogućnosti, dobre ili loše", tako se može interpretirati i džin kojemu se Dylan odupire. Iako Dylan dijeli sličnosti u paralelama s epskim herojem, svjesno shvaća da mu je život na kocki i preuzima odgovornost, za razliku od Pinokija, tijekom košmarne avanture u konačnici je suočen s činjenicom da nije mogao spasiti majku popravljanjem vlastitog nedostatka, kao i to da nije kriv za nesretnu sudbinu koja ju je zadesila.
Charbonier je rekao da se film tiče prevladavanja tuge i percipiranih nedostataka, ali na dubljoj se razini može shvatiti i kao neminovna tragedija odrastanja. Dok odrastanjem svojevoljno zadobivamo vlastiti glas, identitet i sebstvo, istovremeno žrtvujemo, tj. ostavljamo iza sebe autoritet oca koji je igra važnu ulogu u primarnoj socijalizaciji, ali je kao prolazno biće neminovno osuđen na smrt i tišinu. Jednom kada odrastemo taj proces ne možemo više poništiti ili vratiti unazad. Ne možemo više nikada biti dijete. Osim ako ne živimo u zabludi i patimo od sindroma Petra Pana, pa djelujemo poput nezrele odrasle osobe s psihologijom djeteta koje izbjegava preuzeti odgovornost.
Ekspresivna gluma bez riječi
Ezra je zaista odradio sjajan posao igrajući Dylana, vrlo simpatičnog dječaka otvorenog i naivnog srca. Posebice ako se ima na umu da je upravo on na svojim leđima iznio većinu filma i to bez izgovorenih riječi. Dapače, kroz tjelesne pokrete, geste i oči ekspresivno je i odmjereno izrazio psihološka stanja, namjere i tijek mišljenja bolje nego mnogi s tisuću riječi. U tome mu je pomogao jako dobar rad kamere koja ga često slobodno prati dok se kreće kroz stan te dobar izbor položaja kamere s nekim neobičnim donjim i gornjim rakursima, ovisno o tome želi li se naglasiti superiornost onoga što je iznad ili, primjerice, nemoćnost i prepuštenost sudbini onoga što je ispod.
Montaža, osvjetljene, pa čak i računalno dizajnirani specijalni efekti solidno su odrađeni za jednu takvu vidljivo siromašniju produkciju. Bez obzira na to što se može doimati jeftino, predvidljivo i poput simulacije stvarne umjetnosti, The Djinn vrijedi pogledati i promisliti o njemu. Često pasivno očekujemo od filma da nas zabavi, uplaši, uzbudi, intelektualno potakne itd., zaboravljajući da smo i sami aktivni sudionici filmskog iskustva. Slično glasovitoj izjavi Johna F. Kennedyja, "Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju", nekada bi mogla vrijediti i poruka: "Ne pitajte što film može učini za vas, pitajte što vi možete učiniti za film".
