Novi film Jasmile Žbanić, Na putu, premijerno prikazan u konkurenciji Berlinalea gdje je ostao bez nagrada ali je dobio izvanredne kritike, uspjelije je ostvarenje od njenog prethodnog filma Grbavica, nagrađenog Zlatnim medvjedom (toliku razliku u nagradama treba pripisati različitu senzibilitetu žirija pod vodstvom Charlotte Rampling i Wernera Herzoga).
Jasmila Žbanić u središte svog novog filma (nastalog u koprodukciji BiH, Njemačke, Austrije i Hrvatske) postavlja ljubavnu priču - odnos mladih partnera Amara i Lune u suvremenom Sarajavu koji se narušava nakon Amarovog približavanja radikalnim islamistima. Pažljivo obrađena i važna tema vjerskog radikalizma u BiH nikad ne prekriva tu jezgru i film do kraja ostaje punokrvna ljubavna drama: iskrena, životno uvjerljiva i autentična.
Kolika je žrtva koju se može i treba podnijeti u ime ljubavi? Smije li svjetonazor biti važniji od voljene osobe? Jasmila Žbanić ne daje jednosmislen odgovor, ostavljajući gledatelju da donese konačan sud, premda njene simpatije ipak pretežu na stranu junakinje koja radikalni zaokret u Amarovu ponašanju smatra licemjernim (osobito po pitanju seksa prije braka).
Glumačka podjela je besprijekorna (casting direktorica bila je agilna Oriana Kunčić).
Leon Lučev vješto je dočarao transformaciju svog lika iz slobodoumnog partijanera u striktnog vjernika. Zrinka Cvitešić nosi film ekspresivnom i energičnom interpretacijom, potvrđujući se kao jedna od najboljih glumica svoje generacije ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj regiji.
Marija Kohn donosi toplinu u sjetni lik Lunine bake, prognanice koja čezne za svojim domom i vrtom. Nina Violić energična je u ulozi Lunine prijateljice, koja vehabije smatra teroristima i predstavlja za Lunu predstavlja glas upozorenja. Spomenimo još i Ermina Brava, vrlo sugestivnog i ponekad gotovo zastrašujućeg u ulozi vehabije Bakrije, te veteranku Mirjanu Karanović, strogu i preciznu u ulozi žene koja se posve pokorila pravilima vehabijske zajednice.
Režija Jasmile Žbanić je precizna i sigurna, pomalo hladan režijski stil apsolutna je suprotnost Kusturičinom. Nema u njemu nijedne suvišne scene, ni jedne rečenice dijaloga previše. Njezin film nije rađen s previsokim art-ambicijama, no sve one postavljene ona ostvaruje u cijelosti, stvarajući pitak ali promišljen film koji će se moći svidjeti i publici i kritici.
Zlatko Vidačković
Vezani članci: arti-200805130430006 arti-201002110456006 arti-201001270697006 arti-201002090233006
