Ljubavna je to priča iz vizure ljudi kojima je ljubav u formativnim i najboljim godinama na ovaj ili onaj način izmicala iz ruku.
Hrabra u težnji da široj publici teško probojnu priču o ljubavi dvoje umirovljenika učini interesantnom kroz njihov road trip života. Istovremeno, apsolutno podređena nositeljima glavnih uloga, sjajnim glumcima Ani Karić i Radku Poliču.
S obzirom na ionako nezahvalnu i devalvirajuću situaciju što se tiče posjeta kinima i grijanje stolica interesa za nacionalni igrani film, Mirković se stavio u poziciju Pedra koji će tvrdoglavo realizirati svoju ideju, ekranizirajući toplu priču o tinejdžerima u jeseni života, radije nego li pokušavati računati na možebitni ukus ili interes šire publike, te je privlačiti nekim stereotipnim trikovima za navlačenje u kina.
Nema seksa, nema akcije, nema politike, nema skandala, nema odviše psovanja, ni prvoplanskog nego pozadinskog humora. S te strane film je atipično nekomercijalno i nekalkulantski postavljen. Kako na papiru u vrijeme razvoja skripta s partnerom Elvisom Bošnjakom, tako i prilikom prepričavanja poetske dramaturgije filma. Ili bar namjere iste.
Priča je to o dvoje umirovljenika spojenih sudbinama u staračkom domu, koji se, prepoznajući zajedničku iskru jedno u drugome, odlučuju na bijeg i putovanje kroz Hrvatsku.
Starci putuju od ravnice Podravine do centra Kvarnera ne bi li ulovili davno odsanjani bijeg mladosti i promijenili neke ključne stanice retrospektive. Na tom pomalo predugom i često neuhvatljivom putu traganja za odgovorima o njima samima i smislu pitke poezije života, starci se predaju sjećanjima, zivkanju sebe iz prošlih svršenih vremena, ispravljanju davnašnjih pogrešaka zbog neugaslog plamena njihova duha.
Mirković se fokusirao na pričanje priče totalno zapostavljajući vizualne komponente filma, oslanjajući se pritom na majstorskog direktora fotografije Silvestera Kolbasa.
U tom kontekstu dramski program nacionalne televizije imao je slične pokušaje pri TV-dramama. Koliko je prave iskre i magnetizma osjećaja moguće rasplamsati među dvoje ad hoc avanturista nakon sedamdesetih, odgonetka je na koju toplina filma Noćni brodovi ne daje odgovor.
U sporotečnom tempu s podosta neuvjetovanih uzročno-posljedičnih radnji, kakvima nas često starci na granici senilnosti znaju iznenađivati, dvoje bjegunaca razvijaju određenu međusobnu empatiju, gledaju zamišljeno u daljinu, zadubljeno izgovaraju mudrosti, repriziraju skice tinejdžerstva.
Grade svoje kule, otpuhuju propuste, s nostalgijom laganim potezima pera ispisuju laganu predaju. Mirković ih ističe vrlo stihijski, milujući ih krupnim kadrovima.
Osim spomenutih glavnih aktera, simpatične su epizode Lane Barić, Jadranke Đokić, Mirne Medaković, Zvonimira Torjanca, Pere Kvrgića, Stjepana Džimija Stanića, Bogdana Diklića i Angela Palaševa.
Premda se u ponekim spomenima filma baratalo usporedbama Brodova kao domaće inačice Mostova okruga Madison, film nema ni u tragovima veze s briljantnom Eastwoodovom ljubavnom pričom.
Noćni brodovi su nježna dramaturška dosjetka ekranizirana na tragu stilistike drame OgrestinaTu ili komičnog pokušaja Doktora ludostiFadila Hadžića.
Unatoč odličnoj promociji i koprodukcijskim prstima, film očekuje limitirani doseg u kinima i vjerojatno dobar prolaz na europskim festivalima ljubitelja potpisa praške škole režiranja, iz koje ne potječe slučajno jedan od bivših Mirkovićevih čestih partnera i bliskih suradnika Rajko Grlić.
Ljubav je u Noćnim brodovima bez roka trajanja i luksuza oslanjanja na teret godina. Uvijek pobjeđuje, makar po cijenu gorkog okusa na usnama glavnih glumaca, jednako kao i gledatelja.
