Jesu li šefovi zbilja nesposobniji od svojih podčinjenih? Radnici to već duže sumnjaju, a znanstvenici su iznjedrili i teoriju koja to dokazuje.
Šefove prije svega ne treba kriviti. To nije njihova greška. Postoje naime sasvim dobri razlozi zbog kojih ne mogu biti drugačiji nego nesposobni. Oni jednostavno plutaju na valovima problema koje niti razumiju niti mogu kontrolirati. Znanstvenici nas stoga pozivaju na suosjećanje i sažaljenje: promaknuće bi moglo zahvatiti i nas, prenosi New Scientist.
Ideja da na visokim razinama upravljanja jednostavno mora vladati nesposobnost plasirala se još 1969. u best-selleru The Peter Principle: Why things always go wrong. Njeni autori, psiholog Laurence Peter i scenarist Raymond Hull krenuli su od zaključka da dok poslovi u pravilu postaju sve teži što je upravljačka razina viša, većina ljudi opremljena je s manje više fiksiranom razinom talenta koji odgovara njihovoj inteligenciji, znanju i energiji. U jednom trenutku, tako jednostavno mora biti, promaknut će ih na poziciju koja je iznad njihovih sposobnosti.
Tad će, pišu Peter i Hull, "dosegnuti razinu vlastite nesposobnosti". I tu će ostati i mrsiti konce sve dok ne odu u mirovinu ili naprave nešto zbilja nepodnošljivo zbog čega će ih otpustiti.
Primjerice odličan električar ne mora imati vještine koje su potrebne za vođenje tima električara. Vrlo vješt i dobar liječnik mogao bi zakazati u slučaju da mora voditi cijelu bolnicu. Isto tako izvrstan ministar gospodarstva možda nije najbolja osoba za premijera. Problem je što će do tad svima uglavnom ići na živce. "Iz svojih ureda s gigantskim stolovima ometaju rad drugih. Umjesto bilo kakve akcije nude neshvatljive akronime, okrivljuju druge za svoje greške, te varaju kako bi stvorili iluziju progresa," kaže Robert Sutton sa Stanford Graduate School of Business u Californiji. U međuvremenu Peter i Hull su zaključili da pravi posao obavljaju oni koji se još nisu popeli na ljestvici i dosegnuli svoju razinu nesposobnosti.
Nema sumnje, "Peterov princip", sviđa se ciniku u nama. No vrlo je vjerojatno da je sasvim istinit, ako je vjerovati akademskim istraživanjima koja su došla kasnije. Što je duže neka osoba na određenoj razini upravljanja nekom organizacijom, to je njihova sposobnost lošija - pokazuju to subjektivne procjene učinkovitosti te učestalost i količina povišice i bonusa.
Ekonomist Edward Lazear, također sa Stanforda, jedan je od onih koji se odlučio saznati zašto je tome tako. On sugerira da je riječ o slučajnosti. Ljude uglavnom unaprijede jer su obavljali neki posao iznimno dobro. To može biti jer su općenito sposobni, no moguće i zato jer su sasvim slučajno bili vrlo prikladni za taj posao u kojem su se istaknuli.
Poslovi u pravilu postaju sve teži što je upravljačka razina viša, većina ljudi opremljena je s manje više fiksiranom razinom talenta koji odgovara njihovoj inteligenciji, znanju i energiji. U jednom trenutku, tako jednostavno mora biti, promaknut će ih na poziciju koja je iznad njihovih sposobnosti. Tad će, pišu Peter i Hull, "dosegnuti razinu vlastite nesposobnosti". Pravi posao u nekoj organizaciji obavljaju oni koji se još nisu popeli na ljestvici i dosegnuli svoju razinu nesposobnosti. Lazear pretpostavlja da sposobnost svakog radnika da dobro obavi svoj posao određuje njihova osnovna sposobnost plus dodatne komponente koje određuju okolnosti. Ne postoji garancija da će ove dodatne komponente djelovati na sposobnost i nakon promaknuća, posebno ako nova pozicija zahtjeva drugačije sposobnosti.
Primjerice odličan električar ne mora imati vještine koje su potrebne za vođenje tima električara. Vrlo vješt i dobar liječnik mogao bi zakazati u slučaju da mora voditi cijelu bolnicu. Isto tako izvrstan ministar gospodarstva možda nije najbolja osoba za premijera.
Drugim riječima, nakon unapređenja osobi često ostaje samo osnovna sposobnost jer gubi one koje su određivale povoljne okolnosti prethodnog radnog mjesta. Ova osnovna sposobnost mogla bi biti iznad ili ispod onog što zahtjeva tako visoko mjesto. Ako u određenoj organizaciji unaprijeđeno osoblje redovito zakazuje na ovom polju tj. njihova osnovna sposobnost nije dovoljna za novu poziciju, unapređivanje može postati sila koja potiče nesposobnost, pokazao je matematički model prof. Lazeara.
Ovo mišljenje u suprotnosti je sa simulacijama dinamike unapređivanja koju su početkom 2009. prikazali fizičar Alessandro Pluchino i njegove kolege sa Sveučilišta Catania u Italiji. Počeli su s klasičnom pretpostavkom da ljudi koji dobro obavljaju posao na jednoj razini rade jednako dobro i na drugoj razini. Ako se pri izboru unapređivanja uvijek izaberu najuspješniji organizacija će se puniti sposobnim osobama, posebno na samom vrhu.
No što ako je konvencionalna ideja kriva? Ako zapravo dobro obavljanje posao na jednoj razini nema nikakve veze s tim kako će ista osoba raditi na višoj razini. Unapređivanje bi tad moglo dovoditi samo do toga da se uzimaju osobe koje dobro obavljaju svoj posao i postavljaju ih na viša mjesta gdje će konačno i sasvim sigurno dogurati do pozicije gdje će se pokazati nesposobnima. Peterov princip opet bi pobijedio.
