Svake godine u ožujku more se spušta na najnižu razinu zbog redovitih godišnjih oscilacija koje ukupno iznose od 10 do 15 centimetara. Razlog je hlađenje mora u zimskom razdoblju i smanjenje njegove gustoće.
Od studenog do siječnja more zbog akumulacije topline doseže najveću razinu, i tih mjeseci su zabilježena najveća plavljenja obalnih područja, ističe Ivica Vilibić iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu.
Taj utjecaj, zajedno s plimom, jugom, niskim tlakom zraka, dotokom rijeka ili obilnim kišama, akumulira morsku vodu u zaljevima osobito na sjevernom dijelu Jadrana koji je plići.
Tako, 1. prosinca 2008. poplavili su Pula, Rijeka, Rovinj, Umag i drugi gradovi. Tijekom novogodišnje noći 2010. također su poplavile rive brojnih jadranskih gradova, priobalne prometnice i razne građevine. Na prometnici Trogir-Čiovo voda je dostizala pola metra, a promet Lapadskom obalom u Dubrovniku bio je prekinut.
Globalna razina mora raste
Globalna razina mora stalno raste i u posljednjih stotinu godina porast iznosi nešto manje od 20 centimetara. Međutim, prema Vilibiću, izdizanje mora se ubrzava pa je u posljednjih dvadesetak godina doseglo dinamiku od 33 centimetra za stotinu godina.
Razina mora u Sredozemlju i Jadranu rasla je nešto sporije zbog laganog porasta prosječnog tlaka zraka i promjena u cirkulaciji mora, no u zadnjih dvadesetak godina se gotovo izjednačila s globalnim trendovima, napominje Vilibić.
Dvije glavne sile koje uzdižu razinu su širenje mora zbog porasta temperature u njegovih gornjih 700 metara, te povećanje vodene mase zbog otapanja ledenjaka, objašnjava on.
Literatura napominje da more nikada nije imalo neku stalnu ili "normalnu" razinu, nego da se ona tijekom prošlosti uvijek brže ili sporije mijenjala. Tijekom posljednjeg glacijalnog maksimuma, prije 26,5 do 20 tisuća godina, razina mora bila je niža za oko 115 do 120 metara od današnje. Razina mora je potom naglo porasla, pa se porast usporio prije otprilike sedam tisuća godina.
Paleotokovi rijeka kao dokaz razine mora u prošlosti
Za vrijeme posljednjeg glacijalnog maksimuma more je dopiralo do današnjeg ušća Krke, a sve sjeverno je bila dolina rijeke Po s pritokama. Tadašnje more nije bilo šire od 65 kilometara.
Splitski stručnjaci objavili su znanstveni rad u kome su opisali tzv. paleotokove nekih rijeka koje su tada bile znatno duže. Cetina je bila duža za 154 km. Od današnjeg ušća kod Omiša „lomila“ se prema jugoistoku i s istočne strane zaobilazila Brač, zatim je tekla između Brača i Korčule prema zapadu. Na tom danas potopljenom toku Cetina je stvarala četiri jezera, te se ulijevala u more jugozapadno od današnje Šolte.
Neretve je bila duža za 136 km, uglavnom je tekla prema zapadu sjeverno od Pelješca i Korčule a južno od Hvara i Šćedra, da bi zaobišla Korčulu sa zapada i tekla prema jugu gdje se ulijevala u more nedaleko otoka Sušca. Tadašnja ušća tih rijeka stručnjaci prepoznaju po specifičnim nanosima koje su ondje taložile.
U nekadašnjem porječju Cetine i Neretve svi današnji otoci – Drvenik, Šolta, Brač, Hvar, Šćedro, Korčula, Lastovo i Mljet – su bili dio kopna. Jedini otoci su bili Palagruža, Jabuka i Sušac, ali i niz manjih otoka nižih od 25 metara koji su danas potopljeni.
Tragovi razine mora u prošlosti
Punjenje i pražnjenje pojedinih dijelova mora nije išlo linearno, što pokazuje primjer Kvarnera. Veze između Riječkog zaljeva, Kvarnerića i Vinodolskog te Vinodolskog kanala i otvorenog Jadrana bile su reducirane ili čak prekinute, pa su u razdobljima niže morske razine ondje vjerojatno postojala jezera. Jedino je Kvarnerić mogao ostati povezan s morskim bazenom srednjeg Jadrana, ističu geolozi iz Rijeke i Zagreba.
Budući su rijeke taložile nanose u akvatoriju Kvarnera, dubine mora istočno od Cresa i Lošinja danas su znatno niže i iznose od 40 do 50 m, a zapadno od Cresa i Lošinja iznose između 70 i 90 metara.
Arheolozi su utvrdili da je morska razina u prvom i drugom stoljeću na području Istre bila niža za 50 do 60 centimetara, što pokazuju potopljene luke i potkapine u Limskom kanalu i na rtu Verudela južno od Pule.
Na temelju analize starosti tragovi koralinskih algi na otocima Visu, Biševu i Ravniku, zagrebački stručnjaci utvrdili su četiri faze kolebanja morske razine. Za vrijeme hladnog ranog srednjevjekovnog perioda od oko 550. do oko 770. godine morska razina je bila relativno stabilna. Za vrijeme toplog srednjeg vijeka, od oko 770. do oko 1330.godine morska razina se izdiže brzinom od 0,71 milimetar godišnje, da bi za vrijeme tzv. Malog ledenog doba, od oko 1330. do oko 1640. godine bila ponovo relativno stabilna. Nakon toga razina mora ponovo znatno brže raste, osobito u suvremenosti.
Predviđanja rasta morske razine
Ovisno od količini stakleničkih plinova koje će proizvoditi čovječanstvo, do 2100. godine predviđeno je više scenarija porasta razine mora. Za scenarij održivog razvoja čovječanstva razina bi mogla narasti u prosjeku oko 40 centimetara, a za scenarij razvoja temeljenog na fosilnim gorivima – u prosjeku oko 65 centimetara, ističe Vilibić.
U svjetskim okvirima najveće probleme će imati mali atolski otoci – države na Pacifiku čija nadmorska visina ne prelazi nekoliko metara kao i gusto naseljena niska područja u siromašnim državama, npr. Bangladešu.
U Hrvatskoj će se najveći problemi pojaviti u obalnim gradovima. Njihove stare jezgre i kulturno naslijeđe će biti ugroženo učestalim poplavama, ističe Vilibić i dodaje tome probleme niskih poljoprivrednih područja poput doline Neretve.
Podizanjem razine mora nastavlja se skraćivanje tokova rijeka: stručnjaci upozoravaju da bi se najveća jadranska rijeka Po sa svojih 652 kilometra mogla skratiti čak za 100 kilometara. Osjetno će biti skraćena i naša Neretva.
Pripreme Hrvatske na podizanje razine mora
Sociolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Ognjen Čaldarović ne sumnja u rezultate istraživanja posljedica klimatskih promjena i podizanja razine mora, ali smatra da će ne samo u očima običnih ljudi nego i percepciji sustava upravljanja okolišem, trebati proći izvjesno vrijeme dok se ti rezultati ozbiljno ne shvate.
Prema mrežnim stranicama Ministarstva zaštite okoliša i prirode, Hrvatska je zbog svojih klimatskih i geografskih obilježja prepoznata kao država izrazito ranjiva na klimatske promjene s kojima se već i suočava. Zakonom o zaštiti zraka propisano je donošenje Strategije prilagodbe klimatskim promjenama za razdoblje do 2040. s pogledom na 2070. i Akcijskog plana.
Ministarstvo zaštite okoliša i prirode ističe na svojim mrežnim stranicama da je započelo s tim aktivnostima, ali neki članovi Povjerenstva za prilagodbe klimatskim promjenama, koje je sastavljeno prije dvije godine, kažu da ozbiljnijih aktivnosti nije bilo.
Hrvatska do sada nije pokazala previše brige za adaptaciju na globalno zatopljenje, ističe Vilibić i ilustrira to podatkom da trenutni prostorni planovi županija i obalnih područja uopće ne uključuju klimatske promjene, pa stoga u njima ni nema planova za adaptaciju.
Trenutno je u postupku izrade pilot projekt - okvirni plan za upravljanje obalnim područjem Šibensko-kninske županije s inkorporiranim efektima i mjerama adaptacije na klimatske promjene, dodaje on.
Institut za oceanografiju i ribarstvo već više od 60 godina mjeri oceanografske parametre i opažene su razne manifestacije klimatskih promjena, kao što je porast razine mora, porast temperature mora i saliniteta, smanjenje otopljenog kisika u dubljim slojevima mora, i drugo.
Nažalost, programi dugoročnog praćenja stanja Jadrana su trenutno zamrznuti, te se samo voljom i vlastitim sredstvima Instituta oni održavaju. No ta se opažanja ostvaruju u bitno manjem obimu od onoga što je potrebno i nužno da bi se kvantificirali efekti klimatskih promjena, zaključuje splitski oceanolog Ivica Vilibić.
Teško je očekivati da će male i ne baš tako bogate zemlje kao što je Hrvatska već sada početi graditi zidove koji će štititi gradove i naselja od sve češćih incidentnih plavljenja luka, ali Japan kao razvijena zemlja, koja uz to ima iskustvo Fukušime, već to radi, kazao je Čaldarović i dodao da je to i naša budućnost.
