Spomen Ujedinjenog Kraljevstva i Njezinog Veličanstva Kraljice Elizabete II. nosi sa sobom konotaciju nedodirljivog svijeta plemenitaša i situaciju u kojoj se mnogi od nas ne bi osjećali ugodno. Baš suprotno, u rezidenciji veleposlanika Andrewa Dalgleisha osjeća se gostoprimstvo i toplina.
Padao je prvi ovogodišnji snijeg kad sam se preko Cmroka, na kojem su djeca pokušavala iskoristiti ta tri-četiri centimetra za malo zimskih radosti, uputila prema Gornjem Prekrižju, gdje se nalazi dom britanskog veleposlanika u Hrvatskoj. Ostavljajući prve stope u nedirnutom snijegu u dvorištu rezidencije uputila sam se prema veleposlaniku koji me dočekao sa širokim osmjehom, kao i uvijek.
Britansko veleposlanstvo provodi brojne aktivnosti vezane uz zaštitu okoliša i klime, a Andrew Dalgleish rado se susreće s ljudima koji educiraju, zagovaraju i promoviraju održivi način života.
Ususret Zelenom tjednu, poželjela sam porazgovarati s Andrewom o temama koje nas povezuju.
Andrew u mnogočemu odskače od diplomatskog stereotipa. Aktivan je na društvenim mrežama, gdje svoje pratitelje časti duhovitim videima i komentarima, a poznat je po šarenim čarapama koje nosi i u formalnim prigodama. Za naš razgovor obuo je čarape s prugama i nije propustio primijetiti da sam ja ovu prigodu odlučila obilježiti na sličan način, snjegovićima. Ugodno smo se smjestili u dnevnom boravku rezidencije, premjestili sliku princa Edwarda sa stolića koji nas je razdvajao ona nužna 2 metra, jer bi treća osoba u ovom razgovoru bila suvišna, i započeli razgovor.
Dakle, evo nas ovdje, Britanac i meteorologinja, čovjek bi pomislio da imamo nepresušan izvor tema za razgovor!
To je pomalo opsesija u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ali nije opsesija. Stvar je u tome da u Britaniji imamo puno vremena. I jako je raznovrsno. Zapravo, nikad ne znaš od jednog trenutka do drugog što će se dogoditi. Ako nisi meteorolog. Stalno se mijenja. U takvoj klimi živimo.
Moja jadna supruga, ona je Francuskinja, pogledala bi kroz prozor i rekla „Oh, sunčan je dan!“ i odjenula bi se za sunčano vrijeme. Dok bi završila s doručkom i izašla van, već bi lijevala kiša. Stvarno joj je teško nositi se s time da se vrijeme mijenja svakih pola sata. Zato i govorimo o tome jer imamo puno vremena o kojem možemo pričati. Govorimo puno i o ekstremima jer u Londonu ponekad može zahladiti čak do -2 stupnja. A može i zagrijati do 25. Klima je vlažna, prilično je mokro. I ima puno vjetra. To je nešto što me prilično iznenadilo u Hrvatskoj. Evo me ovdje u lijepoj kući na brdu. Gledam van i ponekad se ne pomiče ni jedan list. Upoznao sam Beaufortovu skalu u školi i učili su me da je nula kad se ništa oko tebe ne miče, ali mi đaci mislili smo da to ne postoji. Ali ovdje postoji. Zanimljivo je vidjeti te razlike.
I ovdje ipak postaje sve vjetrovitije.
Oh, da, bura! To je zaista jedno od najstrašnijih iskustava u mom životu. Kad puše, to stvarno osjećaš!
Kad spominjemo London i kišne dane, poznata je stvar da je London najkišovitiji grad na svijetu. Samo što nije. Jeste li znali da u Rijeci na godinu padne tri puta više kiše nego u Londonu?
Da, rekli su mi da je u Rijeci više kiše, ali nisam znao da je čak tri puta više. Mislim da je razlika u tome što u Londonu vjerojatno kiša pada češće.
Da, to je istina, ali nije tako velika razlika. U Rijeci imamo prosječno 130 kišnih dana dok u Londonu pada 156 dana u godini. Uglavnom, primijetila sam da ima jako puno šala na račun zimskog, odnosno hladnog britanskog vremena. Imam i ja jednu zanimljivu anegdotu. Unazad nekoliko godina bila sam na jednom seminaru u Europskom centru za srednjoročne prognoze u Readingu, blizu Londona. To je bilo u veljači i bilo je zaista hladno. Srela sam tamo kolegu koji je doselio s obitelji iz Češke pa mi je ispričao neka svoja iskustva s prilagodbom na britanski način života. Prilagodba teče sjajno, jako su zadovoljni, ali jedna stvar na koju se nikako ne mogu naviknuti je činjenica da djeca moraju trenirati nogomet u kratkim hlačicama. Dolaze doma smrznuti jer, kažu im, u Engleskoj nikad nije hladno!
Ne bih rekao da nije hladno. Mislim da je to više stvar naše ekscentričnosti. Dječaci nose kratke hlačice. U nekom trenutku dorastu do dugih hlača. Sjećam se sebe kao dječaka kako sam se smrzavao, doslovno smrzavao na sportskom terenu igrajući ragbi zimi. Ali, ne, moraju biti kratke hlačice. To jednostavno tako ide i to je ono što te čini muškarcem.
Rekli ste da je jako vlažno, uvijek je i blatnjavo na tim terenima.
Jasno, ne želite uprljati hlače pa morate nositi šorc.
Hvala na ovom objašnjenju, upamtit ću to! Kad već govorimo o adaptaciji, zanima me kako se nosite s propuhom. Znate li što je propuh?
Da, da, nisam znao kako je to opasna stvar dok nisam doselio u Hrvatsku. Mislim, imamo mi propuh i u UK, također, ali nisam shvaćao da je tako smrtonosan. Uglavnom, preživio sam dosad, ali zaista se predano brinem za sebe.
Šalu na stranu, zanimljivo je to, te tradicije koje žive. Moj prethodni posao je bio u Južnoj Koreji. U Koreji su ljeta jako, jako vlažna. Nisu nužno tako vruća, bude oko 30 stupnjeva, ali zapravo je vlaga ta koja ubija. Prije klima-uređaja, jedino što smo imali bili su ventilatori. Ali u Koreji, ako ideš spavati s upaljenim ventilatorom, umrijet ćeš.
Zašto?
Pa zbog propuha! Zato bismo isključivali sve ventilatore tijekom noći. Štitili smo se od smrti jednako kao što ovdje izbjegavamo sjediti na propuhu. Jer, doista, nikad ne znaš…
Kad već govorimo o propuhu, u ovoj lijepoj rezidenciji u kojoj živite nema propuha. Konstruirana je tako da bude energetski učinkovita. Možete li malo opisati kako funkcionira? Mislim, shvatila sam da je to pametna kuća koja svašta može, ali sam primijetila da ne pegla. To, koliko vidim na Instagramu, radite Vi sami.
Da, tako je, ja volim sam peglati svoju odjeću ako mogu. Da, kuća je sjajna, koristi geotermalnu energiju. To je jedna od prednosti ovog podneblja, to ne možeš dobiti svugdje. Imamo cijevi koje idu duboko u zemlju i izvlačimo vodu koja ima konstantnu temperaturu i ta se voda provodi kroz cijevi u zidovima. Kao što vidite, nemamo klima-uređaje ovdje, a nemamo ni radijatore. Zidovi nam zapravo predaju temperaturu tla koja je oko 21 stupnja, odnosno temperaturu vode koju vučemo, i to stvara nježnu toplinu. I podovi također. To je zapravo temperatura područja na kojem se nalazimo. Zato ne trebamo ništa zagrijavati, ne trošimo energiju. Što se tiče ljeta, događa se potpuno isto, ali u suprotnom smjeru.
Sve što je iznad 21 stupnja apsorbira se u cijevi, u vodu, u zidove i podove i odvodi se u zemlju. To je jako ugljično efikasno, to je sjajno. A to je ujedno i ugodna okolina za boravak jer nemaš tu intenzivnu vrućinu od radijatora, ili onaj efekt sušenja od klima-uređaja. A sama spoznaja da to manje troši naš planet, zaista mi je važna. To je ideal, u ovom trenutku još je prilično skupo, kao i svaka druga nova tehnologija. Ali važno je da su vlade donijele važnu odluku da ćemo investirati u takve stvari jer što više ulažeš. to postaje dostupnije. Jako sam sretan što mogu uživati u tome. A znam da to ne mogu svi. Ali, ako možemo kao vlada odlučiti investirati u ovakve tehnologije, onda to i trebamo napraviti. I to jest ono što radimo. Moja je vlada bila uključena u dizajniranje ove rezidencije i zadržat će je za sebe. Sve te stvari koje služe da bismo smanjili svoj ugljični otisak ugrađene su na zahtjev moje vlade jer to Ujedinjenom Kraljevstvu puno znači. A ja, eto, uživam dobrobiti toga.
Ali i govorite drugima o tome.
Da, ja smatram da je važno prenositi ta znanja, i mi koji nismo stručnjaci… Važno je da se govori o tome i da svi radimo s istim ciljem, da napravimo nešto sa zajedničkim problemom, s tim kako se odnosimo prema planetu. I ne samo da volim govoriti o tome, to je dio mog posla. Ali to radim s puno strasti. Imam djecu, znate, a ona će morati živjeti u svijetu koji im ostavimo, jako je važno da tu odgovornost ozbiljno shvatimo.
Baš sam Vas to htjela pitati, ne radi se tu samo o rezidenciji, nego i o malim stvarima. Možete li podijeliti s nama neke svakodnevne načine smanjenja ugljičnog otiska?
Mislim da sam sve svjesniji toga. Jednostavno zato što živimo u društvu u kojem možete dobiti gotovo sve što želite, odmah. I ne mislim da je to pitanje bogatstva. Mislim, uđete u trgovinu ovdje u Zagrebu i ona ima sve što želite. I kupujete gotovo bez razmišljanja. Možete li si to priuštiti? Da, možete, sjajno, i stavljate stvari u košaricu. Počeo sam razmišljati kako koristim recimo gel za tuširanje i šampon koji dolaze u plastičnim bočicama. Što radim s tom plastičnom bočicom? Bacam je u smeće! Kamo to ide? Nemam pojma. Mora li zaista biti tako? Ne, ne mora! To je naša generacija izmislila da bude praktično. Ne mora biti tako. To je mala stvar, ali ja se osjećam dobro zbog toga.
Koristim sapun umjesto gela za tuširanje jer dolazi zamotan u papir koji se može reciklirati. Koristim i tvrdi šampon koji ne dolazi u plastičnoj boci i traje mnogo duže nego ovaj iz boce. U rezidenciji imamo jedan sjajan izum, slavinu za vodu! Kad želim vodu, odem do slavine. Uključite je i dobijete vodu. Ne kupujem vodu u plastičnim bocama, jer to ne morate raditi, znate. Male su to stvari koje zapravo čine veliku razliku. Kad sam bio dijete, a odrastao sam u učiteljskoj obitelji na sjeveru Engleske, nismo imali meso svaki dan.
Dijelom zato što si ga nismo mogli priuštiti, ali to jednostavno nije bilo uobičajeno. Danas je normalno jesti meso svaki dan. Ja, naravno, uživam u mesu. Ali ono je veliki izvor ugljika. Ne kažem da bismo trebali prestati jesti meso kao što su neki ljudi odlučili. Ali svaki dan, to je opet nešto na što smo se naviknuli, a zapravo je lijepo prestati to raditi i pripremati povrće i različita jela i otkrivati nove recepte. A i to je nešto u čemu, ako razmislite, zapravo uživate. Ne boli. Dobar je osjećaj.
Stvar je samo u reduciranju, a ne u potpunom prestanku.
Tako je, da, moja mama je uvijek govorila „Sve treba raditi umjereno!“ Ne morate si ništa uskratiti, ali morate biti razumni. Nekako smo zaboravili taj princip.
Sve ovo zapravo seže i izvan Vašeg kućanstva, uključujete se u mnogobrojne akcije za očuvanje okoliša, ne samo za klimu. Nedavno ste sudjelovali u akciji Think Green 2020 na Visu, veleposlanstvo je doniralo ronilačku opremu klubu Roniti se mora. A ronili ste i sami prije nekoliko godina. Vidjela sam slike kako ronite i skupljate smeće, mora da ste se osjećali kao James Bond!
Andrew Dalgleish/Twitter
Da, stavio sam tada tweet: „Osjećaš se kao James Bond, a izgledaš kao ogromni pingvin!“ To je zapravo bio prvi put da sam ronio. Bilo je sjajno jer sam dobio jako dobru poduku kako to napraviti. Bio sam sa suprugom i djecom na kratkom odmoru u Pakoštanima, išli smo na jedrenje. Jedno jutro, čovjek koji je vodio tečaj jedrenja rekao je da taj dan nećemo jedriti jer on ide s nekom ekipom očistiti zaljev od otpada. To su bili lokalni momci koji su ronili i vadili otpad, plastiku iz mora. To je sjajno. Mislim da je jako važno da imaš taj osjećaj odgovornosti. Jako je jednostavno reći: „Sve je to strašno, ali nije moja odgovornost pa ne moram ja ništa poduzeti po tom pitanju!“ Bez obzira radi li se o otpadu ili o ugljičnim emisijama ili nečemu trećem. Ako postaneš dijelom rješenja, to je stvarno jako dobro. Bio sam prije deset dana na Jarunu s "Roniti se mora". Oni su čistili otpad kojega ima i u Jarunskom jezeru. Išao sam s njima kao potpora.
Rekli ste da potječete iz učiteljske obitelji. A ovdje nas je puno koji se u osnovi borimo za opstanak. Što biste poručili obitelji koja se bori sa svojim dnevnim troškovima, životnim troškovima, a vjerojatno čak i nekim oblikom energetskog siromaštva? Kako sugerirati održivi način života?
Da, to je stvarno dobro pitanje i veliki izazov. Znate, ne želite da vam netko govori da isključite grijanje i da se prestanete žaliti ako živite u energetskom siromaštvu, to nije dobar način za pristup problemu. Mislim, prije svega, da je važno da ljudi osvijeste vlastitu odgovornost tamo gdje mogu nešto napraviti. Dakle, neću reći da bi svi trebali ulagati u geotermalnu energiju ili da bi svi trebali nabaviti električni automobil. Ljudi si to ne mogu priuštiti, to još uvijek nije svima dostupno. Nadamo se da će biti, ali još nije. Ali neke stvari možete promijeniti.
Plastičnu vrećicu možete odbiti jer svaka plastična vrećica utječe na okoliš. I ne treba nam svaki put nova. I to ne košta, zapravo je jeftinije odbiti plastičnu vrećicu i više puta koristiti vlastitu. Također, jeftinije je jesti manje mesa i uživati u krasnom svježem povrću koje Hrvatska proizvodi. Postoji toliko načina kojima pridonosite i pokazujete svoju odgovornost, a uz to štedite novac. Biti odgovoran za klimu i okoliš ne treba biti skupo. I mislim da je to jedna od poruka koju moramo bolje objasniti. Spašavanje planeta ne znači poskupljivanje vašeg života. Zapravo može značiti da vaši odabiri postaju jeftiniji. A i to je dobra stvar.
Osim tog argumenta da je borba za planet skupa, često čujemo i onaj da smo mi previše maleni. Nismo napravili ovaj nered, pogotovo u Hrvatskoj, gdje već 30 godina nemamo industriju. Dakle, ljudi misle da nemaju nikakvog utjecaja na to što se događa. Isto tako misle da, čak i ako pokušaju nešto promijeniti, to ne bi bilo dovoljno, ili ne bi značilo ništa.
Mnogi ljudi tako misle. I to ne samo kad je u pitanju ekološka akcija, nego i kad je riječ o našim političkim sustavima. Kažu: „Ja imam samo jedan glas. Pogledaj, 4 milijuna ljudi glasa i moj glas neće ništa promijeniti.“ Da, hoće! Jer svi se ti glasovi sumiraju i to čini razliku. I s okolišem je potpuno isto. Ako vi kao pojedinac preuzmete odgovornost doprinoseći promjeni, bilo da se radi o plastici ili ugljičnim emisijama ili što god, onda vi kao pojedinac, zajedno sa svim ostalim pojedincima, činite razliku. Ako vi kao pojedinac kažete: „To nije moja krivnja, strašno je, ali nije moja krivnja, neću ništa poduzeti.“ I ako svi ostali to kažu, onda imamo problem. Tako da mislim da moramo prihvatiti tu odgovornost. Pa čak i ako to ne možete izmjeriti na globalnoj razini, znate da ćemo zajedno, svi koji tako radimo, napraviti promjene.
A to možete vidjeti u raznim ekološkim inicijativama u kojima se svijet okupio i rekao: „Moramo nešto poduzeti u vezi s tim“. Ako se sjećate, kad smo bili mlađi učili smo o rupi u ozonskom omotaču. Bilo je zastrašujuće. Što će nam ona napraviti? I saznali smo da ako koristimo određene proizvode pridonosimo toj ozonskoj rupi. I onda odlučimo da to ne radimo. Ja to ne radim. Ali, nisam to samo ja, nego svi. Dakle, i pojedinačno možete nešto promijeniti.
Kad već spominjemo ozonski omotač, to me podsjetilo na djevojčicu Severn Cullis-Suzuki. Imala je 12 godina kad je u Ujedinjenim narodima govorila o tom problemu. Slično je i s Gretom. Što mislite o Greti i njezinoj ulozi? Mislite li da njoj možemo zahvaliti što klimatske promjene i klimatska kriza konačno ulaze u mainstream i što tome napokon posvećujemo pažnju?
Ona je sigurno jedan od razloga. Ono što Greta govori je moćno jer dolazi iz srca, autentično je. Nitko, ni jedna razumna osoba ne misli da je Greta klimatski znanstvenik. To nije njezin posao. Njezin posao je govoriti istinu vlasti. „Ovo nije prihvatljivo. Uništavaš moju generaciju.“ Ona to govori s artikulacijom i uvjerenjem koje ne možete ignorirati. Ako je odlučite ignorirati, onda negirate buduću generaciju. Greta je uspjela angažirati ljude koji misle kao i ona, ali nisu znali kako to reći. Zato je to tako važno i, mislim, ona radi fantastičan posao. Međutim, odgovornost za rješavanje problema nije na Greti. Ona ukazuje na problem, odgovornost je na nama koji smo na pozicijama vlasti i koji možemo napraviti razliku. I na pojedincima koji će reći: „U redu, moram nešto poduzeti.“
Ona također upućuje odgovorne ljude, one koji odlučuju, da slušaju znanstvenike i da rade ono što im znanost govori.
Da, tako je. Nije stvar u tome da Greta nešto želi pa bi se to trebalo dogoditi. Nego Greta govori da postoje ljudi koji su priznati stručnjaci i da bismo njih trebali slušati. Oni su ti koji su napravili studije i na boljim su položajima od bilo koga drugog. A ono što nam govore je zastrašujuće. I po tom pitanju treba nešto poduzeti. Dakle, da, Greta ukazuje na dokaze, ona ne pruža dokaze. Preusmjerava svačiju pažnju na ljude koji stvarno znaju o čemu govore i u koje bismo trebali imati povjerenja. To je tako važno.
Slično je zapravo i s COVID-om. Sad vidimo koliko je važno slušati znanstvenike. Ovo je zapravo dobar primjer, daje nadu da bi moglo osvijestiti ljude da trebaju slušati znanost. Nakon što COVID kriza završi, treba se koncentrirati na veću krizu s kojom se suočavamo, klimatsku krizu.
Tako je. COVID kriza je strašna, ali nadam se da je kratkoročna. Klimatske promjene bit će gore. I to je dugoročni problem. To nije nešto što možete riješiti cijepljenjem, to zahtijeva predanost. Zahtijeva promjene u načinu na koji živimo. Naučili smo kako živjeti s promjenama zbog COVID-a. I možda nam se ne sviđa, ali otkrili smo da je moguće. Jednako je tako moguće i za klimatske promjene. Ali to je stalna bitka, koliko god čudno zvučalo, to uvjeravanje ljudi da je ono što znanstvenik ima za reći ili skupina znanstvenika koja si međusobno recenzira radove, vjerodostojnije i korisnije od uputa nekog tipa na Facebooku.
Vratimo se malo na emisije, znamo da su 1990-ih emisije CO2 po glavi stanovnika u Ujedinjenom Kraljevstvu bile dvostruko veće od hrvatskih. Danas su one gotovo jednake. Dakle, u samo 30 godina UK je uspjelo prepoloviti svoje emisije stakleničkih plinova. Kako vam je uspjelo? Koji su dobri primjeri koje sada možete podijeliti s Hrvatskom i ostatkom svijeta?
Možete zamisliti koliko je to komplicirana slika. Neki od primjera su dobri, a neki baš i nisu. Stoga ću započeti s industrijskom slikom koja se mijenja. Dakle, UK je još uvijek veliki proizvođač, ljudi vole reći da radimo samo financijske usluge, ali proizvodimo više automobila nego što smo proizvodili ikad prije. Ipak, velik dio naše proizvodne baze smo zatvorili i proizvodimo negdje drugdje. Što to znači? To znači da se ugljične emisije koje je stvarala UK sada stvaraju negdje drugdje, a to nije dobro. Dakle, po tom pitanju treba nešto poduzeti i razmisliti kako riješiti taj problem. Ali pozitivnije, pretpostavljam da je to najbolje nazvati ekonomskim planom, jer ne radi se samo o tome kako se brinemo o svojoj okolini nego i kako gledamo na svoju ekonomsku budućnost.
Mi koristimo kolosalnu količinu energije vjetra. Mislim da možemo slobodno reći da imamo najveći sustav offshore vjetroelektrana na svijetu, a postaje još veći. Sretni smo jer imamo vjetra! Ne može svaka zemlja imati koristi od toga. Ali uložili smo u razvoj tehnologije. I u izgradnju postrojenja koja sada proizvode enormnu količinu obnovljive energije bez ugljičnog otiska. Jednom kad se pokrene, on stvara energiju. I to na pouzdan način. Imamo i sustave za pohranu. Dakle, u danima kada vjetar ne puše, još uvijek živimo od vjetra, od snage vjetra. Dio tog plana bio je i da dođemo do točke kada više ne spaljujemo ugljen. Polako dolazimo do toga, imamo sve veći broj dana i tjedana u kojima uopće ne koristimo ugljen za proizvodnju energije. I naravno, cilj je da ga uopće ne trebamo, no za to je potrebno još neko vrijeme. Poanta tog gospodarskog plana je da on nema samo ekološke ciljeve. Postoje i popratne koristi. Čovjek ili žena koji žive u dijelu UK u kojem je došlo do deindustrijalizacije i pada zaposlenosti, možda se ne brinu toliko oko klimatskih promjena, ali im je svakako stalo do toga da im netko dođe i pita ih „Želite li posao u izradi turbina za vjetroelektranu?“ Sjajno. Naravno da da. Predivno! I vraćamo se na ovo o čemu smo prethodno razgovarali. Ne mora te nužno koštati da budeš ekološki osviješten.
Možeš imati ekonomsku prednost ako kreneš u tom smjeru i počneš ulagati u infrastrukturu. Mi svoju proizvodnju preusmjeravamo da bi bila što je više obnovljiva. I u konačnici, usmjeravamo svoje gospodarstvo tako da postane ugljično neutralno do 2050. Dakle, do 2050. UK ne bi trebao proizvoditi više ugljika nego što ga apsorbira. I 2050. godine UK više neće brinuti o tome da pridonosi klimatskim promjenama. To zahtijeva velik pomak u gospodarstvu, to košta, ali to je ulaganje koje je daleko jeftinije od plaćanja posljedica klimatskih promjena. U to nema sumnje.
Da, to već vidimo, već sada plaćamo za ono što nam donose klimatske promjene. Jedan od povoda našeg današnjeg razgovora je Zeleni tjedan, koji organizira Britansko veleposlanstvo.
Tako je. Kao što smo ranije rekli, borba s klimatskim promjenama je dugoročan projekt. No, dobro je ponekad ljude usredotočiti na to, potaknuti ih da razmišljaju o klimatskim promjenama i o tome što oni mogu učiniti. Imamo Zeleni tjedan i radit ćemo niz projekata. Ovo nije stvar koju možemo riješiti u UK. Radit ćemo s partnerima koji su vrlo zainteresirani, ne samo s hrvatskom Vladom, nego i s francuskim veleposlanstvom.
Pred nama je peta godišnjica Pariškog sporazuma, koji pruža pravni okvir po kojem se svi možemo dogovoriti o smanjenju ugljičnih emisija. Radit ćemo s talijanskim veleposlanstvom jer su Italija i UK zajednički domaćini 26. Konferencije stranaka Ujedinjenih naroda, COP26, koja će se održati u Glasgowu. Imat ćemo i druge partnere. Imat ćemo i online diskusiju u kojoj ćemo razgovarati s nekim ključnim dionicima iz Hrvatske, razmatrat ćemo prijetnje našem prirodnom okolišu. David Attenborough je snimio apsolutno fantastičan film. Prikazat ćemo isječke iz njega i razgovarati o tome kakav utjecaj to ima na nas i što možemo učiniti po tom pitanju. Vidjet ćete tramvaj koji vozi po Zagrebu s vrlo živopisnim prikazom, skrećući pažnju na činjenicu da je pred nama COP26 i da je to nešto važno. I da svi možemo učiniti nešto, ovo nije samo za vlade, nego i za pojedince, da svi možemo napraviti razliku u načinu kako se ponašamo i kako razgovaramo sa svojim vladama. Da kažemo da je to nešto gdje se svi moramo udružiti.
Ja se već godinama bavim edukacijom o klimatskim promjenama, zagovaranjem i podrškom, stručnjaci i znanstvenici različitih struka se uključuju u to. I znamo koliko je to teško. Koliko je teško objasniti ljudima da treba vjerovati u znanost, kao što smo razgovarali malo prije, a pogotovo ako se to tiče njih i njihovog svakodnevnog načina života. Pogotovo ako oni sami moraju nešto promijeniti, obično prestanu slušati. Kako, na primjer, diplomacija pristupa tome? Koji bi trebao biti pristup na različitim razinama vlasti? I kako bismo mi koji se javnosti obraćamo iz medija trebali pristupiti da zagovaranje dobije na snazi?
To je jako dobro zapažanje. Imate pravo da različitim grupama ljudi treba pristupiti na različit način. Ja smatram da je najvažnije da pojedinci, od kojih se sastoji društvo, moraju vjerovati u važnost onoga što radimo. To je ono što čini političke promjene. Političari odgovaraju na ono što ljudi žele. Neki ljudi će biti cinični reći će da nije tako, ali na kraju dana, u demokracijama, ako političari ne isporučuju ono što ljudi traže, neće biti ponovno izabrani.
To je dugoročan pogled na stvari, ali ako ljudi kažu da ne vjeruju u klimatske promjene, zašto bi onda političke stranke vjerovale u njih? Važno je da uključimo pojedince i da ih potaknemo da podignu glas. Morate tražiti od svoje vladu da krene u akciju. A na vladinom nivou, da budemo brutalno iskreni, sve se svodi na cijenu. Koliko će nas koštati ako ne poduzmemo ništa? To je značajno skuplje od onoga što sada trebamo napraviti. Zato, ako se svi oko toga složimo, možemo dijeliti podatke i objasniti koje su projekcije onoga što bi se moglo dogoditi, i možemo doći do nekakvog konsenzusa. I to je ideja COP26.
U Glasgowu, na konferenciji, uzet ćemo Pariški sporazum i učinit ćemo ga pristupačnijim, objasnit ćemo na što se moramo obvezati da bismo u skladu s Pariškim sporazumom zaista promijenili naše ponašanje. Imat ćemo pritisak i odozgo i odozdo i tada ćemo moći zaista promijeniti stvari. Uz vlade i pojedince, imamo i poslovnu zajednicu. Ako tvrtke shvate da prodaju manje stvari koje dolaze u plastičnim bocama ili zato jer imaju veliki ugljični otisak ili što god, i ako primijete da prodaju više stvari koje su dobre ili barem neutralne za okoliš, onda to postaje poslovna odluka. Mislim da vidimo sve više toga. Jer, potrošači sad govore da su zabrinuti zbog sječe šuma, da žele znati odakle je došao neki proizvod, što će se dogoditi s ambalažom koju su bacili nakon korištenja, ta potrošačka snaga također mijenja stvari.
Moram Vas svakako pitati, znam da se Vaš mandat u Hrvatskoj bliži kraju, možemo li nešto učiniti da Vas zadržimo ovdje? Ako treba, ja ću napisati pismo Njezinom Veličanstvu Elizabeti II. Bi li to pomoglo?
Siguran sam da bi Njezino Veličanstvo bilo oduševljeno da dobije pismo od Vas, ali mislim da ne bi pomoglo. U životu svakog ambasadora dođe trenutak kad mora ići dalje i trebam pustiti nekog drugog da uživa u bilateralnim odnosima UK i Hrvatske. A to je sjajan posao, ovo je fantastično mjesto za život. Uživao sam u svakom trenutku. I ne idem još, imam još malo vremena pred sobom. A da, jednom ću morati otići.
Znam, naravno. I još samo nešto… ne možemo završiti razgovor, a da ne spomenemo drugu najvažniju stvar na svijetu, mislim, odmah nakon vremena, a to je nogomet, dakako. Zanima me za koga ste navijali u polufinalu Svjetskog prvenstva.
Sačuvali ste najteže pitanje za kraj, baš Vam hvala! A što mislite? Englez sam, morao sam navijati za Englesku. Ali znao sam, ne znam sjećate li se tog meča, kad je pao prvi gol u 10. minuti, kad je Engleska zabila, znao sam da nećemo pobijediti. Da smo zabili u 80. minuti, onda bismo možda izdržali, ali ako zabiješ Hrvatskoj gol u desetoj minuti možeš očekivati poraz. To se i dogodilo. Hrvati su imali veća srca i snažnije noge i zaslužili su pobjedu. Pošteno.
Neću Vas pitati za koga ste navijali u finalu, tu tajnu možete sačuvati za sebe.
Sa suprugom Francuskinjom, što god kažem dovest će me u nevolju!
