Zvuk bolnice koja spava je jednoličan šum ventilacije i 'bip'
koji se ponavlja u intervalima negdje s prvog kata. Zvuk bolnice
koja spava je respirator koji se ravnomjerno diže i spušta, i
tiho otvaranje vrata u sobi dežurstva. Zvuk bolnice koja je
utonula u san je šum plahti dječaka koji još uvijek ne može
zaspati od straha i duboki uzdasi njegovog oca koji ga drži za
ruku. Zvuk bolnice koja je utonula u zagrebačku maglu je plač
bebe koju majka smiruje dok šeta susjednom sobom i prigušeni ton
televizora na kojem je američki sitcom kojeg gleda glavna sestra
u dežurstvu.
Ne razmišljaš puno o zvukovima života na svom poslu. Ne
razmišljaš o tupim i britkim zarezima brusilice i protestu metala
kojeg ognji aparat za zavarivanje. Ne razmišljaš o zvukovima
grada koji kakofonično bruji po štekatima punim mladosti, ne
razmišljaš o muzici koju slušaš dok voziš i psuješ sve
instruktore autoškola, no u bolnici koja spava sve je drugačije.
U bolnici koja spava razmišljaš o svemu. Što te dovelo u nju?
Kakve prilike, sudbina i vrijeme? U bolnici koja spava razmišljaš
o ljudskoj pohlepi, o onima koji trguju ljudskom nesrećom. O
onima koji su nas doveli sve u situaciju da razmišljamo u kakvoj
zemlji živimo? S kakvim ljudima. Monstrumima. Monstrumima koji
nam iz dana u dan truju djecu. Uče ih u školama mržnji,
predrasudama. Uče ih svakodnevno u televizijskim programima koje
gledaju, internetskim stranicama koje otvaraju da mrze, da
osuđuju, da se osvećuju, dok oni grabe, otimaju, siluju sve nas.
Razmišljaš o tim ljudima, samodopadnim, bahatim, dok im gledaš
lica na televizoru kojem si prigušio ton da ti ne probudi dijete
iza tako teškog dana.
U bolnici koja spava i nemaš izbora osim da razmišljaš, da razmišljaš kako o zvukovima, tako i o životu samom po sebi, jer je bolnica i svijet i život za sebe. Van nje ti znaš da postoji život, ali on tebe trenutno ne zanima. U bolnici ne razmišljaš o svom životu, u bolnici razmišljaš o onom koji je na odjelu traume, onom kojeg nisi uspio zaštititi od ovog vremena, ovih monstruma. Razmišljaš o onom kojeg si učio da voli, kako su učili i tebe, onog kojeg si učio da poštuje ljudski život, ma čiji on bio i kakav, jer su tako učili i tebe. Razmišljaš o licima iz svog djetinjstva i svoje mladosti, sretnim licima koja su te na televizoru opuštala, zabavljala. U tvoje vrijeme nije bilo fašizma, nije bilo mržnje, nije bilo straha, isključivosti, homofobije, nije bilo tako smrknutih pojava kao što je ova koju gledaš na televizoru dok slušaš samo disanje svog djeteta dok spava. U sobi bolnice ne razmišljaš o politici.
VEZANI ČLANCI
- Kolumna Ive Anića: Pobjednički trag Mire Kovača
- Otkrivamo! Ovo je najjači adut Andreja Plenkovića u reizboru za predsjednika HDZ-a
Jedan čovjek dominira...
A ona nas je sve na neki način dovela do bolnice. Jer smo postali bolnica kao zemlja, a ova tvoja, u kojoj upravo sjediš oaza je u kojoj te spodobe gladne vlasti, moći, gledaš samo na prigušenom televizoru. Ma koji program da okreneš, jedan čovjek dominira, namrgođen, narogušen, nabrijan, Milijan Brkić, aktualni zamjenik predsjednika HDZ-a koji je ovih dana konačno "otvorio karte" i obznanio nam svima ono što smo svi odavno znali, kako nije zadovoljan svojim anemičnim predsjednikom, kao i načinom kako mlako vodi ovu zemlju kojoj očito treba čvrsta ruka i pravi muškarac da je i konačno uredi po sistemu vojne kasarne.
Milijan Brkić svojim gestama, mimikom, škrgutom zubi, nalik je na ogorčena čovjeka kojem je dosta nepravde u životu, i koji je odlučio poduzeti što po tom pitanju. Milijan Brkić jest, da se razumijemo, u srednjim godinama života, a te su kažu ljudi najopasnije. Mnogi njegove dobi polude pa ostave ženu zbog kakve mlade šiparice, tetoviraju se ili kupe bijesni motor da istaknu urbi et orbi kako u njima još ima onog mladenačkog bunta i špirita. Mnogi kažem, ali ne i naš Milijan, on jest istina kupio bijesni motor, ali očito da to za krizu srednjih godina koja lupa našeg Brkića njemu nije dovoljno. On bi usput, nezadovoljan zemljom koja ide očito u krivom smjeru, izvršio kakav državni udar, izveo vojsku na ulice, ili samo smijenio svog anemičnog predsjednika. Kako ga istina nisam slušao, jer mi dijete spava, pratio sam samo njegov škrgut zubi, njegovu mimiku, geste.
Čime to naš Milijan nije zadovoljan vrag bi ga znao? Upravo za njegova mandata, i mandata mu njegova predsjednika ova zemlja i jest pretvorena u kasarnu, njihov privatni bankomat, ideološki i strukturalno ustrojen kazamat u kojem oni bespogovorno vladaju, i sve one koji misle drugačije uspješno ušutkaju. Na ovaj ili onaj način, svejedno. Upravo za njegova mandata njegovi suborci dobili su prava i benefite koja nikada u ovih trideset godina nisu imali, a indoktrinacija domoljubljem, patriotizmom provodi se na svim razinama i u svim institucijama. Upravo za njihova mandata ova zemlja pretvorena je u zemlju po mjeri Milijana Brkića, onakvom kako je on zamišlja, zemljom u kojoj će vladati on i njegovi, njegova stranka i naravno, sveta matera Crkva. Upravo za njegova mandata sve je kako treba, crveni se istina pregrupiraju, ali "naši" su spremni. Čak se i to "spremni" za mandata Milijana Brkića legaliziralo.
Jeftino politikantstvo
Ne razmišljaš o tom jeftinom politikantstvu koje nas je zadesilo, a iza njega ne stoji ničeg osim sujete, vlasti kako je pjevao Branimir Štulić i licemjerja, kao što ne razmišljaš o jeftinim američkim serijama koje zaglupljuju u sličnoj mjeri u kojoj nas zaglupljuje i njihovo poimanje politike, konstantno ratno-domoljubno ludilo kojim opravdavaju svoju pohlepu i žeđ za vlašću, za dominacijom, za diktaturom.
Ne razmišljaš istina o tome i savršeno ti je svejedno dok vadiš sok s automata i čekaš dostavu brze hrane koja je slično ušla u naš život na slična mala vrata uz neku nasmiješenu plavušu kao i puške, kao i topovi, ratni zrakoplovi i helikopteri. Topovi i cijevi za koje se ima, i to za najam i to onima kojima im iste moramo vratiti čim prođu parade i balade, ali se nema za nove rolete na tvom katu bolnice u kojoj su djeca, kao što se nema za pločice na zahodu, kao što se nema za malo boje i Jupola za zid koji je izrađen još u socijalizmu, pa ne razmišljaš o Milijanovoj krizi srednjih godina koju bi da je čovjek, ako već imaš vlast, usmjerio prema onima kojima bi trebala, ali to nije u opisu hrvatskog poimanja prioriteta, hrvatski političari naime ne posjećuju bolnice, kao ni djecu koju su ostavili bez lijekova zbog svojih sumanutih ciljeva i prioriteta.
Pa te takve stvari savršeno ne zanimaju, a i što bi? Čemu? Tako ne razmišljaš o cijeloj vojsci kretena koji ti truju djecu iz ovih ili onih licemjernih razloga, kao što ne razmišljaš koliko prezireš ovu usranu zemlju dok gledaš majku na susjednom krevetu koja briše znoj svom djetetu jer klime ne rade.
Baš briga Milijana Brkića, njegove bojovnike i gromovnike za dječji znoj i suze. Oni su svoj prolili za ovu zemlju prije trideset godina i razumno je da imaju klime, Toshibe i Hyundaije, da imaju bazene, ribogojilišta i računalne tvrtke. Djeca mogu i bez grijanja u bolnici. Neka se toplije obuku.
Umorne sestre kojima je puna kapa svega
Ne razmišljaš o tome jer nema smisla. Ne razmišljaš ni o krevetu na istom katu na kojem ti je izdahnuo prijatelj. Njegovoj majci nikada nisu poklonili klimu, nikada joj nisu niti objasnili za što je taj momak zapravo dao svoj život, kao što i nama nikada nisu objasnili što su radili lešinari među vojskom, kamioni puni bijele tehnike i kolone ljudi prema kojima su išli naši tenkovi u susjednoj državi koju su oslobađali.
On je bio tu negdje, i koliko znam pokušavao je zaustaviti te i takve koji su sramotili uniformu, a danas su u ponosnoj paradi, danas su viđeni ljudi, poduzetnici. Ne razmišljaš naravno o tome, bilo je davno, no razmišljaš o sobi u bolnici koja je ostala ista. Trideset godina isti krevet, isti zid i isti poster Nene i "99 luftbalona". Isti lift šumno remeti mir. Jedno dijete traži majku, isti krevet nema pozivno dugme za dežurnu sestru. Nije ga bilo prije trideset godina. Nema ga ni danas.
Zasigurno bi ponosni "Brkići" protestirali da leže na tom odjelu, ponosni i gordi svećenici, političari i poduzetnici, no njih bi zasigurno smjestilo u što modernije, recimo apartman koji košta sto eura za noć. Ne razmišljaš jer ti je ionako dosta svega. Aparat za kavu uz zujanje kao da ga kolju izbacuje crnu vodu bez šećera i bez mlijeka u prahu. Sitno naravno ne vraća. Udaraš ga nogom i psuješ svjestan da remetiš tišinu. Pa ti bude nelagodno. Ljudi u bolnici spavaju, zapravo pokušavaju zaspati među djecom koja vrište, starcima koji hropću i umornim sestrama kojima je puna kapa svega.
Ali ne razmišljaš ni o tome u toj bolnici, kao što ne razmišljaš o korumpiranoj gradskoj vlasti koja ni običan kafić ne može bez masne provizije dati u najam. Zapravo ne razmišljaš o ničemu. Čak ni onima koji ti prijete jer ne zavijaš u krdu s njima, nisi njihova vrsta. Ona najodvratnija. Ona koju tegliš na grbači iz mjeseca u mjesec i koja nema pametnija posla doli da te zeza.
Društvo koje veliča fašizam i doji mržnjom prema drugima
Razmišljaš samo o svom djetetu koje spava i ravnomjerno diše na krevetu kojem se ne može podignuti naslon.
Razmišljaš samo o svom djetetu. I o njegovoj generaciji pod vlašću Milijana Brkića. Jer smo kao društvo toliko malo uradili. Kada je ubijen Luka Ritz postalo nam je svima jasno da su nam djeca izložena ovom surovom vremenu i nakaradnom društvu koje isključivo grabi, siluje, razara i otima. Društvu koje veliča fašizam, društvu koje doji mržnjom prema drugima, drugačijima. Društvu u kojem se do statusa dolazi otimačinom, pljačkom, ubojstvima.
Kao roditelj mogu samo žaliti što nisam učinio više. Što nisam vikao više, što nisam urlao s megafonom na trgovima, što nisam poduzeo više da ovoj stoki koja nas je sve dovela do ovakvih tragedija kažemo kao društvo - dosta.
Jedino čime se mogu iskupiti je da radim više, da pišem o svemu ovom što nam se svima događa više i da vam svima, odvratni licemjeri kažem što vas ide, vama i vašoj zemlji kakvu ste stvorili, zemlji u kojoj nam djecu ubijaju na ulici, zemlji kojom vladaju "Brkići" i pomahnitali popovi, zemljom iz koje se odlazi glavom bez obzira i to je nažalost činjenica i jedina istina.
Zvuk bolnice koja spava je jednoličan šum ventilacije i bip koji se ponavlja u intervalima negdje s kata. Zvuk bolnice koja spava je respirator koji se ravnomjerno diže i spušta i tiho otvaranje vrata u sobi dežurstva.
Zvuk bolnice pred koju dolaze sirene s djetetom koje umire prestaje biti zvuk bolnice i postaje zvuk je ove užasne, sramotne zemlje. Druge zvukove ne poznajem, jer sam ih utišao. I zamišljeno gledam tog namrgođenog čovjeka koji je tako nezadovoljan, tako ogorčen i tako želi promjene. Dva čovjeka, jedan u sobi bolnice, i jedan pred mikrofonom državne dalekovidnice zajedno, u mraku, i obojica žele isto.
Da nikada više jedan drugoga ne vide.
