Pola milijuna branitelja obranilo je našu Hrvatsku. Kako sada to gordo zvuči, iz ove ukrajinske perspektive. Koji smo mi bili junaci. Nismo mi bili tada kao ove pi*** ukrajinske pa bježali iz zemlje i položaje prepuštali junačinama koji bi da se bore. Mi smo tada imali i motiv, a bogami imali smo i logistiku. Nešto me muči ta logistika.
Kako ne volim da se hvalim, ali u nekoliko mjeseci kada je gorio Vukovar, blesav kakav već jesam, prijavio sam se za oružani otpor okupatoru. Nešto slično što Vitalij Kličko traži od svojih sunarodnjaka. Da se zaje***** naravno, ta usporedba bila bi smiješna, ali meni, čovjeku koji je iskusio rat, što on donosi, i ono najgore, što odnosi nije do zaje*******.
Iako je očito njima.
Oni naime ne šalju svoju djecu. No skrenuli smo s teme. U tjednima u kojima je Siniša Glavašević zapomagao da u Vukovaru nema niti ljudstva niti tehnike, ja sam kao nadobudan mladac poslušao taj apel. Kao što ga danas slušaju mladi ljudi diljem Ukrajine. Bacajte Molotovljeve koktele. Nama tada nije bilo do koktela, već smo kao mladi patrioti htjeli braniti domovinu. Kao što je milijun mladih ljudi danas se spremno stavilo u službu svoje domovine. Milijun mladih ljudi. Ukrajinaca, danas se stavilo u službu svoje domovine.
Da poginu ako treba.
To je ono o čemu nam govori naš uvaženi premijer Andrej Plenković. To je ta usporedba. Domovinski zanos, i slične pizdarije. No u čemu je razlika? U čemu je razlika između domovinskog zanosa Ukrajine u današnjici, i domovinskog zanosa Hrvatske u osvit Domovinskog rata? Paralele su zastrašujuće, i one nam nažalost govore mnogo toga. Posebno ako znamo kako se velika Crvena Armija prošetala Ukrajinom. Sve nas koji smo proživjeli početak rata devedesetih ovi događaji ispunjavaju jezom.
Htio sam braniti Vukovar.
Prijavio sam se s dva moja najbolja prijatelja. Bila je mobilizacija, i nije se pitalo. Tko je za oružje i tko ima koliko godina. Došli smo u kaos ZNG, pa potom u kaos HOS-a. Vukovar je prodan. To su bile riječi čovjeka koji nas je trebao mobilizirati. Da idemo braniti Vukovar. Pao je danas Harkov. Pao je Chernobil.
Nema ljudi koji bi branili, niti ima vojske koja bi svjesno stala protiv takve sile. U danima koji nam predstoje to će postati činjenica. I što iz toga možemo naučiti?
Hoćemo se i dalje lagati, kao što se lažemo trideset godina? Da su naši slavni branitelji obranili Hrvatsku samo zbog toga jer su bili nenadje****, i željeli Hrvatsku? Koja se to ljudska vrsta može suprotstaviti takvoj vojnoj sili, a sila JNA bila je četvrta na svijetu? Što je ta sila, da je htjela i da je mogla, je trebala napraviti toj silnoj domoljubnoj populaciji od pola milijuna branitelja?
Prestanimo se jednom u životu praviti blesavima, i jednom konačno na ukrajinskom poučku koji je strašan, ali znakovit za našu idiotsku braniteljsku populaciju bitan, i stavimo jednom ruku na srce. Da nije bilo dogovora Tuđman – Milošević, ku*** bi mi imali danas pola milijuna branitelja, kao što ih Ukrajina nikada neće imati.
Jer se jadna nije imala dogovoriti sa bilo kim. Putin je satrap, satrap koji nikada ni Tuđman ni Milošević neće biti. No jedino dobro u cijeloj ovoj priči ako iz Ukrajinskog kuta gledate jest to da za trideset godina neće imati pola milijuna parazita.
Pola milijuna branitelja.
Vjerujte mi za Hrvati kao narod to bi potpisali odmah. Ako ima ičeg čega se užasavam danas kada ukrajinski narod pati to je hrvatski branitelj. Ako su se bilo čega sličnog nadali, e brate zaje**** su se samo tako. Pi**** dim je bilo biti braniteljem kada ti se drugovi predsjednici dogovaraju, a ne napada te Putin.
*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju stav portala Rtl.hr*
