Sve ono što ja danas jesam, moji stavovi, moj svjetonazor, moj karakter, stvari u životu koje me zanimaju, sve ono što znam, u što sam siguran, što sam naučio i još dalje učim, sve to i još tisuću puta više, i tisuću stvari drugih, dugujem svojim nastavnicima kroz školovanje. Kada saberem sve ono što jesam, svoju znatiželju koju još uvijek imam i želju za znanjem, učenjem, spoznajama, sve to dijelom dugujem ljudima koji su me kroz moje školovanje učili. Kada oduzmem iz te jednadžbe "mene" moj karakter, odnos prema ljudima i životu, te elementarne stvari koje možeš naučiti samo u svojoj obitelji, taj ostatak koji se generalno zove kućni odgoj pribrojit ću mojim roditeljima, onaj sitni dio što ostaje samom sebi - mojim životnim iskustvima, a sve ostalo, taj golem dio jednadžbe – svojim nastavnicima.
Današnji nastavnici, i to moram priznati, čast izuzecima naravno, samo su sjena onih kolosa koji su moju generaciju izveli kroz školovanje. Kolosa kažem, jer su generacije mojih prethodnika, a bogami i generacije onih iza mene šaputale imena nastavnika koji su bili simbol i sinonim ove ili one škole, s poštovanjem, strahom, respektom. Takvi nastavnici bili su zvijezde svojih institucija, neumoljivi, nepotkupljivi, nepodložni trendovima ili novim vremenskim okvirima. Moderna sofistika pokazala je kako valja podsjetiti s vremena na vrijeme jednu struku kako je evoluirala u vremenu, a ova o kojoj je riječ, ključna za svako društvo, nije svoj opstanak u vremenu osigurala nedodirljivom neovisnošću od politike što ju je bojim se, trajno erodiralo i na mnoge načine unakazilo. Od politike, i što je još gore od nacionalizma.
U svojoj apsolutizaciji, ta nova stvarnost našeg školstva u koje se involvirala politika dovela je do podjela među samim nastavnicima, ali ta je nova stvarnost donijela i novu skučenost, skučenost koja nije ispunila svoju osnovnu funkciju. Svoje poslanje, a ono je u svakom modernom društvu samo jedno – progres. Škola kao takva, kao institucija, svoju je neodlučnost da ostane neovisna platila cijenom brojnih kompromisa, a jedan od osnovnih, ako ne i najtežih, sramotna je ne - provedba kurikularne reforme koja se pokazala nasušnom. Drugi važan segment pokazao se sam odnos Ministarstva obrazovanja prema profesorima i nastavnicima, koji se kroz godine pokazao kao izvrtanje svake ozbiljnosti te uzrokovao brojna nezadovoljstva koja su na koncu kulminirala erozijom struke.
Sedam godina indoktrinacije
Namjerno ću u ovom pasusu podcrtati nezadovoljstvo svojim poslanjem, jer na velikom uzorku ljudi s kojima razgovaram svakodnevno, a koji rade u prosvjeti, nalazim isti obrazac koji se stalno ponavlja. Prije točno sedam godina pisao sam o profesorici Nives Romanjek, nekadašnjoj dopredsjednici brodskog HSP AS –a koja je na školski izlet vodila svoje maturante na Bleiburg pravdajući tu ekskurziju "terenskom nastavom u sklopu Građanskog odgoja i obrazovanja". Skandal koji je izazvala Nives Romanjek tada, a sedam je godina prošlo i sedam generacija koje je indoktrinirala, nije prošao nezapaženo posebno iz razloga što su njeni maturanti tada pozirali u crnim majicama s podignutim desnicama u zrak. Razrednici i profesorici hrvatskog jezika u slavonskobrodskoj Industrijsko – obrtničkoj školi na zgražanje struke tada nije pala vlas s glave, a kamo li izvanredan otkaz ili što slično. Razrednica Nives Romanjek bila je tada koalicijski partner u Vladi Tihomira Oreškovića i Tomislava Karamarka, pa je uz mnoštvo osuda kolega i gromoglasnu šutnju struke, kao i nadležnog ministarstva sve prekrio zaborav i šaš.
Kako to već u hrvatskom školstvu i biva, hrvatskom školstvu u kojem je pravilo, a ne iznimka da se mladi ljudi, djeca, u svojim formativnim godinama indoktriniraju od strane svog pedagoškog i moralnog uzora. Njihove nastavnice. Učenici su tada vidjeli bleiburško polje, naučili su značenje temeljnih pojmova svoje domovine, Križni put i "pravu povijest", ne dakle onu koju uče u školi, i svi su se dostojanstveno pomolili, pa zajedno s N. Pavićem obučenim u ustašku odoru pozirali za školski list odjeveni u crne majice. Nakon sedam dugih godina, i sedam novih generacija koje je "učila" naša profesorica, Nives Romanjek u srijedu navečer ponovo je šokirala hrvatsku javnost objavom na svom Facebooku fotografije svojih učenika obučenih u maskirne majice s crnim beretkama na glavama i desnicama ispruženim na nacistički pozdrav. Da je domoljublje utkala u te mlade glave Nives Romanjek ne krije, već s ponosom ističe kako su njeni učenici izvanredna djeca, najbolja u svojoj generaciji, te kako "ispad da njeni učenici ne smiju reći da su spremni, a oni jesu spremni, i to za norijadu, za završni ispit".
Ovu tužnu priču, priču koju ponavljam nakon sedam dugih godina u kojima ta žena odgaja vašu djecu, namjerno sam počeo s mojim starim profesorima, i vremenom u kojem su radili bez sve sile tehnoloških čudesa, ali u izravnoj interakciji s djecom što je bilo vrlo važno, namjerno jer upravo nukleus problema držim da leži u toj suptilnoj razlici između njih i profesora danas. Današnjim nastavnicima, učiteljima, profesorima, iznimno je teže i kudikamo nezahvalnije obavljati svoj posao. Današnji nastavnici svakodnevno se bore za pažnju svojih učenika koja prerasta u očajničku duhovnu borbu s tehnologijom koja ima za cilj da odvraća pozornost i bavi se trivijalnim, što je mojoj generaciji profesora bilo nepojmljivo. Moji profesori imali su našu punu pažnju, moji profesori nisu se trebali baviti "igračkama" koje nam trebaju oduzimati, nisu se trebali baviti mračnim aspektima društva koje današnju djecu odgaja kao nasilnike, isključive homofobe i buduće topovsko meso oligarhije koja permanentno drži naciju u ratnom stanju.
Profesori se boje za egzistenciju
Moji profesori imali su svakako bolje preduvjete da budu i slove kao respektabilni, ljudi koje treba poštovati, bojati ih se, ali istovremeno i biti svjestan koliko od njih znanja možeš dobiti. Istinita znanja, ne falsificiranog znanja. Današnjim profesorima nepojmljivo je ustati i moralno osuditi Nives Romanjek iako su duboko svjesni kakvu štetu ta žena kontinuirano radi. Današnji profesori se boje za egzistenciju, jer su na čelu svih škola kao ravnatelji pripadnici vladajuće nomenklature.
Današnji nastavnici u svim tim segmentima morala i poštivanja struke su zakinuti, i nalaze se u kudikamo nezahvalnoj poziciji, u stalnoj budnosti da se ne kaže štogod krivo, a što bi vrištalo isti dan s naslovnica svih portala i dakako prijavljivanja nastavnika koji djecu doje nacionalizmom i fašizmom, a koje je postalo pravilo, nešto kao moderan folklor. S tim na umu me sudim niti uspoređujem tadašnje i današnje nastavnike i potpuno razumijem njihovu frustriranost i nezadovoljstvo, jer malo ih je tko pripremio kroz njihovo školovanje za posao koji obavljaju na ovo što će im se događati danas, kao i na posao koji će obavljati na ovakav limitiran način. Limitiran, jer danas u opisu radnog mjesta nastavnika jest da šuti. Šuti i sa zgražanjem gleda što rade njegove kolege i na koji način uče i odgajaju sada već generacije.
Čovjek ne može odustati od sebe. Čovjek možda to i može u određenim aspektima života, ali nastavnik, profesor, učitelj ili učiteljica, nikada ne smiju odustati od sebe. Kao jedina mogućnost koja se današnjim nastavnicima pruža, izvrtanje je svega što su učili i spoznali kroz svoja školovanja. Od povijesti koju su učili na jedan način, a danas je moraju predavati na drugi, djeci ne zaboravimo, od sekularnosti s kojoj su odrasli kao kičmom svog školovanja i budućeg školovanja generacija koja moraju iznijeti, sekularnosti koja se grubo zamijenila vjerskim doktrinama i teologijom, pa sve do izostanka borbe za neovisnost školstva koje je moralo i trebalo biti neovisno, stvorili su na kraju frustraciju. Frustraciju koja je toliko golema da je prešla u očaj. Očaj jest možda gruba riječ, ali nije li upravo očajan čovjek koji radi svoj posao za koji je školovan, posao koji voli, posao koji je više od posla, posao koji je život, a prisiljen ga je odrađivati na način da se cijelo njegovo biće, svjetonazor i karakter opiru tim što mora učiti svoju djecu?
Nije li to dovoljan razlog za očaj, ali očaj koji se predstavio javnosti lažnim argumentima iz čistog straha od reakcije kako vladajućih, tako roditeljske mase koja vladajuće podržava. Jer pravi razlog nezadovoljstva svih nastavnika, profesora i učitelja ova je država. I to što je najstrašnije ne njen smiješan odnos prema prosvjeti, plaće kojih se ljudi što rade u njoj srame, već ogromno nezadovoljstvo čisto ljudsko što svoj posao moraju odrađivati ne po svojoj savjesti, izobrazbi i poslanju, već po onom što im se servira da odrađuju, a to je postalo do te mjere suludo da u sustavu školstva uopće postoji Nives Romanjek.
Pervertiranje profesorske struke
To izvrtanje singularnosti jednog poretka, a povijest, znanost, kultura i jezik jesu poredak, stvorilo je neprijateljstvo prema svom poslu, težinu s kojom se svakodnevno na taj posao ide, kada si svjestan da je naša politika u sprezi s klerom otišla toliko daleko da se otvoreno negira antifašizam kao civilizacijska tekovina društva, što je dovelo do izopačenosti jedne takve jednostavne institucije koja mora slijediti samo jedno, a to su davno ucrtani zakoni. Povijest koja se dogodila, a koju treba ispravno interpretirati, skepsa prema svakoj ideologiji i teologiji, što je fundament obrazovanja, dakle zakoni koji datiraju još od Aristotela i nitko ih na svijetu mijenjao nije doli Hrvata.
Kada te jednostavne zakone zakomplicirate inkvizicijom koju ste nazvali kurikulom, kada zahvatite jednu tako jednostavnu struku otrovom svoje fašističke ideologije, kada djecu odvodite na stratišta kako bi im domoljublje utjerali u kosti, a vjeru vješajući im križeve iznad glava i tjeranjem da se mole prije nastave, tada ste dobili frustriranu masu nastavnika koji šute i kojima je svejedno, što je vjerujem krajnji cilj vladajućih koji sedam godina toleriraju opskurnu Nives Romanjek da na takav grub način vrši pervertiranje njihove struke.
Nezadovoljni ste što vam djeca odrastaju i uče da su drugi i drugačiji znak sotone, a da su žene i djevojčice drugotne, nezadovoljni ste što vam se djeca kao i svi mi nalazimo u ratnom stanju, a rat je završio prije trideset godina, nezadovoljni ste što vam djecu uče da je antifašizam totalitarna ideologija, a zemlja u kojoj su im roditelji imali djetinjstva ljepša od njihovih bila kazamat, nezadovoljni ste što se molimo prije nastave i pjevamo himnu domovini, a djeca u svijetu se spremaju za misije na Mars. Nezadovoljni ste kao narod, kao ljudi, i sasvim je nebitno bili mi učenici ili profesori. Poduzeti nešto, artikulirati naše nezadovoljstvo, civilizacijski je i moralan čin i ostavština prema našoj djeci.
Stoga skinite djeci crne majice, i naučite djecu onom što će im najviše trebati u životu. Hrabrosti da se stane i jasno i glasno kaže dosta je! Svi vi nastavnici, profesori, odgojitelji!
Sve ono što ja danas jesam, moji stavovi, moj svjetonazor, moj karakter, stvari u životu koje me zanimaju, sve ono što znam, u što sam siguran, što sam naučio i još dalje učim, sve to i još tisuću puta više, i tisuću stvari drugih, dugujem svojim nastavnicima kroz školovanje. Vaša je dužnost odgajati djecu i jednom, kada ih vidite kao odrasle ljude, da ne skrenete pogled. Već da se ponosite njima.
*Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne održavaju nužno stav RTL.hr-a*
