Čovjek od kojih osamdesetak godina pokušao je ući na srednja vrata. U djeliću sekunde, uspaničeno sam pogledala prema vozaču autobusa. Moja strepnja je bila opravdana – vozač je uhvatio starog delikventa u pokušaju i hitro pritisnuo dugme. Vrata su se bučno zatvorila, starac je ostao prikliješten u vratima. Bespomoćno se koprcao, pokušavao izmigoljiti, po izrazu lica vidjelo se da ga boli. Skočila sam sa sjedala i unijela se vozaču u facu:
- Jeste li vi normalni?! Zar ne vidite da ste zgnječili starca?? - Na sridnja vrata se ne ulazi! Zna se di triba uć!
Nevjerica i zgranutost u mojim očima nisu ga nimalo zbunile. Drsko me gledao, kao da je čekao neki moj pogrešni potez pa da i mene nekako zgnječi. Podivljala sam.
- Želim znati vaše ime i prezime! - A ko si ti da se ja tebi predstavljan, a? Aj makni se tamo i pusti me da radin svoj posa!
Tupa ravnodušnost ostalih
Ova scena se događala prije otprilike dvije godine u jednom od autobusa splitskog 'Prometa'. Otada, pa do danas, bila sam svjedokom brojnih sličnih situacija. Za svaku su bile karakteristične dvije stvari – potpuni nedostatak kajanja ili srama kod vozača i tupa ravnodušnost ostalih putnika u autobusu. Nisam sigurna što me od te dvije činjenice više frustriralo. To su onakve neke situacije kad se čovjek pita tko je tu lud, vozač koji s užitkom vratima prikliješti nemoćnog starca, putnici koji na to ne reagiraju, ili vi, koji na sve to dobijete slom živaca.
Vozim se autobusima splitskog gradskog prijevoznika cijeli moj život, i možda mi frustraciju izaziva prisjećanje na to da nije uvijek bilo ovako. Sjećam se, naime, vremena kad vožnja tim autobusima nije predstavljala ozbiljniji rizik po čovjekovo mentalno i tjelesno zdravlje. Što se, pobogu, u međuvremenu dogodilo? Stari Splićani bi na to pitanje vjerojatno odgovorili rezimirajući sve skupa na onaj svoj tipični način: "Sve je otišlo kvragu".
A onda, iznenađenje...
Naviknuta na ravnodušnost putnika pri ovakvim situacijama, neki dan sam se nemalo iznenadila – jedan mladi momak je jednostavno odbio dati na uvid pokaznu kartu vozaču. Ne zato što je nema, nego, citiram:
"Iman je, ali je više ne nosin jer san puka, a puknit će i ovi narod uskoro!"
Moram priznati da sam se prepala za momka. Poznavajući agresivne metode vozača pri provjeri „ispravnosti“ svojih putnika, pomislila sam da će možda doći do fizičkog sukoba. Momak je, naime, otvoreno provocirao i odbijao pokazati kartu ali i napustiti autobus. U momentu kad je vozač zaprijetio zvanjem policije, dogodilo se nešto neuobičajeno – više od pola ostalih putnika je stalo na pobunjenikovu stranu i natjeralo vozača, koji se već bio uputio u pravcu drskog provokatora, da sjedne i nastavi vožnju. Kad je momak izašao, ekipa u autobusu samo što ga nije ispratila pljeskom.
Priča o splitskim vozačima gradskih autobusa i sukobima s njihovim putnicima traje već neko vrijeme i svako malo se čuje o nekom novom incidentu. Vozači tvrde da im se prijeti, da ih se fizički napada, da su ugroženi i da treba pooštriti mjere kontrole i zaštite.
Rade li oni zaista samo svoj posao?
Naravno da nitko normalan ne može opravdavati nasilje nad bilo kim, a pogotovo ne nad ljudima koji, kako često tvrde, "Samo rade svoj posao". No, da li je to baš tako? Rade li oni zaista samo svoj posao? Po nekoj logici, njihov posao bi bio voziti autobus. Posao kontrolora 'Prometa' bi bio, kao što im i sam naziv radnog mjesta kaže, kontrolirati putnike, tj. njihove karte. U čemu je onda problem? Zašto, unatoč tome što tih kontrolora svaki dan ima sve više, njihov posao u stvari obavljaju vozači?
Pokušati doznati gdje i kada je problem počeo, bilo bi kao da pokušamo odgovoriti na pitanje "Što je bilo prvo, kokoš ili jaje?" Jesu li, dakle, prvo vozači postali zli i agresivni prema putnicima, ili su prvo putnici postali opaki prevaranti koji se gradskim prijevozom služe isključivo zato da bi izmaltretirali nekog jadnog vozača koji samo dobroćudno radi svoj posao? Možda se odgovor nazire u činjenici da je vožnja tim autobusima u zadnje vrijeme postala pravi ispit hrabrosti. Možda građane, ionako izmučene krizom, nezaposlenošću, besparicom, frustrira tretman koji nad njima sprovodi 'Promet'? A kakav je taj tretman?
Stat ćemo mi vama na kraj, stoko!
Prije svega, potencijalni putnik postaje "kriv" još prije nego što mu uopće padne na pamet bilo što skriviti. Na stanici, vozač otvara samo prednja vrata. Što tu ima loše, pitat će se netko tko se baš i ne služi gradskim prijevozom. Pa eto, veliki broj vozača se ne zadovolji time da otvori samo prednja vrata, nego, kao dodatnu mjeru opreza, otvaraju samo jedno krilo tih prednjih vrata, tako da recimo malo puniji putnik takoreći može kroz tu mišju rupu proći samo ako to izvede – bočno. Već to što se na prednjim vratima otvara samo jedno krilo, šalje jasnu poruku. Sumnjivi ste svi, znamo mi vas bando švercerska. Dojam pojačava mrki vozač koji kroz taj gusti filter propušta ljude na slamčicu. Njegov izraz lica, njegovo držanje, govor tijela, sve to poručuje samo jednu stvar – svaki putnik potencijalni je prevarant. Ali stat ćemo mi vama na kraj, stoko. Eto, to govori vozačev izraz lica, njegov strogi pogled, njegovo ponašanje.
To, naravno, nije kraj priče. Naime, dok potencijalni prevaranti tako mile kroz to jedno otvoreno krilo vrata, srednja vrata, ona kroz koja bi putnici iz autobusa trebali izaći, ostaju zatvorena. Nema majci izlaska, a-a, dok prvo svi koji ulaze ne uđu. I tako to traje, uzalud ovi koji žele izaći dozivaju, preklinju "Alo, šjor, molim vas otvorite srednja!". Vozač se ne osvrće, procedura se zna.
Dalje, vozači se putnicima, uglavnom, (čast iznimkama), obraćaju sa "ti". Tako možemo recimo često čuti kako se vozač, prijetećim glasom, obraća nekoj gospođi od šezdesetak godina sa "Di si ti krenila? A? Di ti je karta?". Ton njegovog glasa je ponižavajuć, sumnjičav, agresivan.
Utjerivanje straha u kosti
Momak s početka priče koji je vikao "Puka san, a puknit će i ovi narod", pružao je otpor iz naizgled čiste obijesti i bezobrazluka. Samo oni koji se redovno voze Prometovim autobusima, znaju da se prije radi o nakupljenoj frustraciji i bijesu ponižavanog. U prilog njegovoj tvrdnji ide i činjenica da ga je, za promjenu, podržala velika većina putnika.
Ako izuzmemo sporadične pobune, ljudi uglavnom šutke prelaze preko ponašanja vozača i kontrolora. Plaćaju skupu, preskupu autobusnu kartu, podnose vožnju u svakakvim uvjetima, ne reagiraju na verbalnu agresiju, na ponižavanje, na sumnjičenje, na nemogućnost dostojanstvenog ulaska niti izlaska iz autobusa.
Onih koji se "švercaju" u autobusima gradskog prijevoza je oduvijek bilo, i ima ih, i uvijek će ih biti. Možda će ovo iznenaditi splitske šofere i rukovodeće kadrove splitskog „Prometa“, ali, ta pojava je raširena po cijeloj Lijepoj našoj, i ne samo to, nego i po cijelom svijetu. Međutim, nigdje na svijetu nisam vidjela takvo maltretiranje putnika, takva ponižavanja, a pogotovo nikad i nigdje nisam vidjela starca od osamdeset godina prignječenog vratima autobusa. Da ironija bude veća, čovjek od osamdeset godina se ne može "švercati" i da hoće jer mu je vožnja besplatna. Drugim riječima, vozač koji ga je prignječio, nije to napravio zato da zaštiti svoju firmu, niti je to napravio samo "radeći svoj posao". Ne. To je bio čisti sadizam i iživljavanje. Pokazivanje moći. Utjeravanje straha u kosti. Pardon, utjeravanje vrata u kosti.
Naravno, sasvim sigurno vozači imaju ponekad i pravo kad optužuju putnike za agresiju. Bilo bi nepravedno tvrditi da među putnicima nema onih koji iz čiste nekulture i bezobrazluka ugrožavaju vozače. U vremenima u kojima živimo, svi smo nekako kratkog fitilja. Međutim, šteta što u takvim vremenima žrtve tih istih vremena reže jedne na druge, umjesto da demonstrativno i složno svi zajedno izađu iz autobusa koji juri nizbrdo pokvarenih kočnica.
