Nakon rata Momir Stojanac je uzdržavao obitelj postavljajući parkete, no prije godinu dana, kada mu je dijagnosticiran PTSP, sve je krenulo nizbrdo.
Ranije mu nije padalo na pamet tražiti mirovinu ni ostala famozna prava branitelja, jer, kaže, za to se nije borio. Bio je sretan što je izišao iz postrojbe s obje ruke, te je odlučio kroz život ići samo pošteno.
Sada je na bolovanju, a i supruga mu je u međuvremenu ostala bez posla. S djecom u dobi od 8 i 16 godina šest su mjeseci životarili s 815 kuna, dok odnedavno prima 2700 kuna mjesečno.
Ne samo da nesretni branitelj nema za život, nego nema novca za operaciju kojim bi izvadio geler koji mu tijelom šeta od prvog ranjavanja 1991. godine.
"Sve sam dao za ovu državu i ništa nisam tražio, mislio sam da imam zdravlje i da mogu zarađivati. Sad moram na operaciju na Rebro, a nemam ni za dopunsko osiguranje. Na ratištu sam se skoro ugušio od prve alergijske reakcije, a od tada sam pomalo otkrivao da sam alergičan na veći dio hrane, jod, alkohol, penicilin, antidepresive, analgetike, anksiolitike... Nema lijeka kojim bih umanjio bol, a boli sve, ubijaju me unutarnji organi", požalio se Stojanac Slobodnoj Dalmaciji.
S obzirom da ne podnosi niti jedan lijek, kaže da bi geler trebao vaditi naživo.
"Danas samo želim natrag svoje zdravlje da mogu školovati djecu, stid me pred njima, pitaju me jesam li uopće ratovao, zašto mi nitko ne pomogne... Želim samo raditi, ali ne mogu", očajan je Stojanac.
Bezizlazna financijska situacija Momira Stojanca je dovela pred rub i razmišlja o najgorem:
"Ovih dana bih mogao završiti na ulici sa suprugom i dvoje djece ako strpljenje moga gazde dođe kraju. Dobar je čovjek, ali i on je ostao bez posla. Dugujem mu već za tri stanarine, skoro će nam isključiti i struju jer nemam 3000 kuna...
Ma, nemam ni 30 kuna kćeri za tempere. Ne znam gdje ću s njima. Ako ugledam obitelj na ulici, gotovo je. Odlazim i ovo su zadnji dani u mom životu! Nema mi druge... ništa nigdje nema bijelo", kazuje ogorčeni branitelj, koji danima vrti telefone i šalje mailove, ali, tvrdi, nitko mu se ne javlja.
'Ukrali su mi godinu dana'
Za sada mu je jedino pomogao solinski gradonačelnik Blaženko Boban . Primio ga je i odobrio mu je jednokratnu novčanu pomoć.
"Kad vidim tko je sve u Registru branitelja, uhvati me sramota. A meni tamo fali pola ratnog puta. I neka je objavljen, jer tko je protiv objave, taj nešto skriva. Meni su 'ukrali' godinu i osam mjeseci, ne priznaju mi ni vrijeme na ratištu u kojemu sam bio ranjen", kazuje Stojanac.
Teško dokazuje da je do 1994. bio u 3. gardijskoj brigadi, iako ima dokumentaciju i svjedoke.
Prethodni članci:
arti-201004140036006 arti-201004120474006 arti-201003190259006 arti-201003160279006
