Članovi grupe Eagles Of Death Metal, na čijem su pariškom koncertu džihadisti usmrtili 89 ljudi, ove bi se nedjelje trebali pridružiti ekipi Bono Voxa na prvom nastupu u francuskoj prijestolnici nakon tog stravičnog pokolja. Pokažu li se ti medijski napisi točnima, 6. prosinca ostat će upamćen kao jedan od najvažnijih datuma u povijesti glazbe, kao dan u kojem su i duh Pariza i onaj rock'n'rolla dokazali da ih se ne može tako lako uništiti.
Neposredno nakon tog napada, činilo se da baš nitko ne zna kako se postaviti i što učiniti. Lemmy Kilmister, vječno opaki frontmen Motorheada, htio je svirati u Parizu već iduće večeri, po mogućnosti upravo u Bataclanu, i na taj način pokazati srednji prst tim bolesnicima s kalašnjikovima i njihovim pokušajima da izazovu teror straha. Svi koji makar usputno poznaju lik i djelo lidera Motorheada, benda čiji je dolazak na INmusic upravo potvrđen, svjesni su da se iza tih njegovih želja nije skrivalo neko glumatanje i medijsko prenemaganje, već je riječ o tipu koji je proživio i vidio toliko toga da ga gotovo možete zamisliti kako silazi s pozornice i naoružan svojim legendarnim basom kreće u lov na teroriste. Naravno, riječ je o najobičnijem maštanju jednog starog fana Motorheada, posebno jer informacije o njegovom sve lošijem zdravstvenom stanju stižu na redovnoj bazi, no takve su iluzije i fantazije, nakon tog stravičnog petka 13., bile itekako potrebne.
Eagles Of Death Metal, kao što smo se imali prilike uvjeriti na bilo kojem od njihovih zagrebačkih koncerata, bili su jedan veseli, urnebesno zabavni bend, opsjednut dobrim provodima, rock'n'rollom i svime što ga prati još od šezdesetih. Samim time, bilo je teško očekivati da će, poslije takve tragedije, uopće skupiti snage da nastave, no činjenica da su odlučili završiti turneju i koncert u Bataclanu čim to bude moguće još jednom je dokazala da je rock'n'roll beštija koju je jako teško pobijediti, puno teže nego što misle neki zamaskirani i bezumnim nasiljem opsjednuti manijaci. Zbog masakra u Bataclanu postali su i najpoznatiji rock sastav na svijetu pa su o njima bili prisiljeni izvještavati i „najžutiji“ portali, isti oni koji u normalnim uvjetima takvom bendu ne bi dali „ni blizu“ svojim stranicama. Tako smo imali prilike čitati otužne tekstove u kojima ih se naziva metalcima ili njihovo ime prikrivaju u naslovima kako slučajno ne bi ostali bez ponekog klika. Njihovi će povratnički koncerti zasigurno privući neusporedivo više publike nego ranije, iako nema sumnje kako bi se te, novonastale popularnosti bez razmišljanja odrekli ili je prepustili nekom drugom.
Što se tiče U2-a, oni su se u čitavoj priči ponijeli baš onako kako je trebalo te konačno potvrdili da nisu pozeri, već socijalno i politički osviješteni bend kojem slava i novac nisu uspjeli uništiti mladenačke ideale. Tako su, neposredno poslije napada, došli u Pariz i zapalili svijeću za sve poginule, družili se s Eagles Of Death Metal i konačno postali učenici ultimativnih rock revolucionara i buntovnika, Joea Strummera i The Clash, svojih, prema vlastitom priznanju, najvećih uzora. Evanđelje po Bono Voxu je mnogima, uključujući i potpisnika ovih redaka, odavno krenulo na jetra pošto je njegove vapaje za pomoć „ovima ili onima“ bilo teško uzeti za ozbiljno kada ih je u svijet slao iz nekoliko milijuna dolara vrijedne vile. Sada su, međutim, bili baš tamo gdje je trebalo, među ljudima na ulici, a predstojećim pariškim koncertom poručit će svim teroristima i psihopatima da u svom ratu protiv normalnog života nisu i nikada neće moći pobijediti.
