Pravi desničari, taj svijet zanesen predodžbom svojeg nužno herojskog te mučeničkog stada, najčešće zadanog etnički ili vjerski, inače se jako rado šminkaju rigoroznim socijalnim zahtjevima - doduše, s društvenom redukcijom na iste rečene granice.
Istinska ljevica, pak, gotovo nikad ne poduzima sličan manevar prema nasuprotnome motivacijskom krilu, bar ne u nacionalno dovršenim i afirmiranim državama. A tu bi razliku, to mimikrijsko uvjetovanje političkog stava, prvo valjalo imati na umu kad gledamo naše sure nacionaliste, ili preostali njihov oporbeni dio, kako se apotekarskom preciznošću smjeraju jednim svojim prosvjedom u Zagrebu mukotrpno ugurati između triju čisto socijalno nadahnutih metropolskih demonstracija u razdoblju od svega sedam dana.
Narod se tovari poput zadružene kobile
To bi koga moglo i zbuniti; opća je kriza, narod već malo predugo trpi da ga se tovari poput zadružne kobile, a svaki lik što u megafon deklamira o pljački zvuči autentično. Zašto ne bi, dakle, jednako postupali oni kojima je usred krize i jeke globalnih, sve burnijih klasnih previranja baš zgodno naletio osamljenički udes nesretnoga Tihomira Purde da uza nj prislone i Norca i Glavaša, ili naprosto same sebe, recimo, Sačića i Vekića. I da zakmeče o progonu branitelja, kao da je ijedan pripadnik te grupacije u Hrvatskoj dosad osuđen na pravdi boga. Za razliku od prokletih nam Srba, međutim, kojima se lako dade odrezati kaznu i od oka, pa se više puta slučilo da im ugnjavljena i osramoćena struka u ponovljenom postupku mora svoditi račun na oslobađajuću presudu.
Netko će na to uviđavno kazati da su branitelji ipak smirivali, ne raspirivali fizički sukob s policijom na prilazima Markovu trgu. Ali, nije toliko problem u tučnjavi kao takvoj; tamo gdje puk osjeća da mu je vlast nad javnim dobrima posve izmaknuta, o neprihvatljivosti revolucionarnih metoda ionako cvili samo zaplašena elita. Problem je u onome čemu je ta sila posvećena, javnom interesu ili opet nekoj pojedinačnoj volji.
Nacionalno ideologizirani lumpenproletarijat
U konkretnom primjeru scenom rezonski stupa najprvo odmetnuti dio ratničke kreme, davnih dana preplaćeno potkupljene i riješene da takvom ostane zauvijek, umjesto da izgine na pravosudnoj fronti kao vrla odstupnica u kriznim vremenima. No za njom se vuče i određena masa srditog, nacionalno ideologiziranog lumpenproletarijata čija se energija u slučaju umješnog navođenja ne smije zanemariti.
U spomenutoj politikantskoj zamjeni teza, kakva nas je devedesetih stajala kataklizmičke pretvorbe i privatizacije, dade se naći osnovno uporište prosvjeda koji je jučer malo razdrmao centar glavnoga grada: sve se tiče već nesnosnog poremećaja generalne socijalne ravnoteže, ali uz vješto skretanje pažnje možemo za to kriviti i izdajnike nacionalnog.
Neka se organizatori skupa ne brane da nisu oni izazvali nerede, jer su sami ponudili okvir za tako bijedno neartikuliran ispad, a gdje su poneki demonstranti nasrtali čak i na novinare. Spoj takvog nacionalnog i socijalnog osjećaja neodoljivo podsjeća na pouzdani izum nacional-socijalizma, naime, u koji sklop se uoči jučerašnjeg događaja nastojalo koo-ptirati i jednog od najpoznatijih sindikalista. Srećom po vlasti kojima se prijetilo te su potonji uglavnom, baš kao i ogromna većina službenog braniteljskog vodstva, sistemski toliko korumpirani da im se još ne isplati odustajati.
Rješenje je u gabaritima već viđenog i ostvarivog
Na sve te izazove mora odgovoriti samo ukupno društvo, već prema mjeri svoje historijske zrelosti. S tim da je primorano, ako si ne želi priuštiti još jednu regresiju, da odbaci i jedne i druge, ovakvu vlast i onakvu joj uličnu, zapravo posvema uličarsku opoziciju. I da se okrene istinskim problemima namjesto trženja osvjedočenom nacionalističkom monetom za potkusurivanje.
Što se tiče vladajućih i održavanja tzv. reda i mira, međutim, i za njih ima rješenja u gabaritima već viđenog i ostvarivog. Ako im je stalo izbjeći konfrontaciju makar s jučerašnjom bagrom, trebali su jednostavno posegnuti u kesu za hitne slučajeve. Pa istresti Thompsonu i ponekoj drugoj hardlajnerskoj ikoni do pola milijuna eura - nije mnogo za opravdanu svrhu – da organizator mora iznova smišljati u kakve bi zamjenske prigodno udario note.
specijal-201011220227004-Više o temi Prosvjedi
