U travnju 2007. godine Slobodna Dalmacija je objavila članak pod naslovom "Podzemljem u Splitu vlada zakon braće" i na naslovnici objavila slike braće koju se dovodilo u vezu sa splitskim podzemljem. Sutradan je redakcija bila pod opsadom policije jer su novinarki zaprijetila braća koja se NISU našla na popisu, a smatrala su se dovoljno opakom da tamo budu.
Iako je tadašnji urednik Slobodne demantirao da je to uzrok policijske opsade, po redakciji Slobodne i danas se prepričava upravo ta verzija događaja. Ne ulazeći u to radi li se o urbanoj legendi ili istinitom događaju, ova priča oslikava stanje na splitskoj kriminalnoj, ili bolje rečeno, razbijačkoj sceni.
Zvijezde
U gradu u kojem "vlada temperament i malo je razuma", istetovirani nabildani ćelavci u crnim BMW-ima imaju status zvijezda, a njihova imena se izgovaraju sa strahopoštovanjem. Svaki splitski kvart ima barem dvojicu takvih. Ekipa iz kvarta će im uvijek platiti piće jer ih u potencijalnoj frci želi imati na svojoj strani, a kad odu s tog pića, pričat će im iza leđa kako su debili i pitati se kako nisu u zatvoru.
Onda će nastaviti priču o njihovim "pothvatima" – zadnjoj tučnjavi, zadnjem utjerivanju duga, zadnjem reketarenju, špekulirati o tome je li ono zadnje nerazjašnjeno ubojstvo počinio taj kojem su upravo platili piće ili pak onaj drugi, sa zajebanijim tetovažama i skupljim BMW-om. Pa će razgovor mic po mic doći i do majke svih pitanja – tko je najveća čunka u gradu, tko je od tih ćelavaca najjači i najzajebaniji u gradu. Tko je ćelavac kojeg se boje ostali ćelavci?
U tu priču se svako malo uključe i novine, pa priču o splitskom podzemlju obogate fotografijama njihovih tetovaža, malim dosjeima i tako uspješno doprinesu njihovom zvjezdanom statusu.
Dozlaboga poznata stvar
Karijere ovih tipova počinju na igralištima splitskih škola. Pa tako i one na Gripama gdje je prije koji dan brutalno prebijena učenica osmog razreda. Prebila ju je učenica OŠ Pojišan koja inače trenira kickboks i kojoj je kolegica prebijene platila to premlaćivanje.
Stvar dozlaboga poznata, samo, eto, nekad davno su u njoj sudjelovali samo dečki. Svi oni likovi u mojoj osnovnoj koji nisu bili dovoljno jaki da se sami brane ili obračanuju s nekim, imali su uvijek frenda iz razreda ili frenda iz ulice, kojeg bi dovodili da razriješi stvar. Jer, tukli smo se nemilice, cijelo vrijeme, unutar razreda, unutar škole, između dvije škole. A iza svega toga se krilo pitanje: "Tko je najjači u školi?"
Oni koji nikad nisu izašli iz tog mentalnog sklopa upisivali su se kasnije na borilačke vještine, trenirali full contacte, boksove i slične stvari. Ali malo koji od njih je izgradio sportsku karijeru. Jer bilo je bitnije "bit najveća faca u Splitu" nego prvak Hrvatske.
Sljedeći korak u karijeri je bilo redarenje po splitskim diskotekama, a od tu pa nadalje, prava karijera je mogla početi – reketarenje, utjerivanje dugova, dilanje. Vrhunac, pak, karijere – osobna zaštita i desna ruka kakvog splitskog "kontroverznog poduzetnika".
Zašto nisu u zatvoru?
I ne bi u svemu tome bilo ničeg čudnog da u cijeloj priči nema ona dva ključna momenta. Prvi je taj što cijeli grad zna tko su i što su oni, što se o njihovim akcijama priča kao o akcijama Hajdukovog napada. Ukratko, što su zvijezde i što sami to ne žele skriti. Drugi je ono pitanje koje si postavi ekipa iz kvarta kad im plati piće – zašto ovi tipovi nisu u zatvoru?
Tu dolazimo do majke većine hrvatskih zajeba. Ide citat iz novina: "Splitski sudac Robert Pešutić u utorak je priveden zbog sumnje da je počinio nekoliko kaznenih djela kod obavljanja svoje dužnosti. Po tvrdnjama USKOK-a, Pešutić je 23. studenoga prošle godine primio tri tisuće eura, obećavši da će njegov kolega donijeti oslobađajuću presudu. Novac je proslijedio drugom sucu, koji je svoje obećanje i ispunio."
U društvu u kojem živimo, u društvu u kojem razbijači sa splitskih ulica imaju status zvijezda, a svoje grijehe otkupljuju za par tisuća eura, prebijanje jedne klinke od strane druge, a za lovu, nije incident nego početak jedne uspješne karijere.
