To nedjeljno jutro 22. travnja Boris Hanžeković se pripremao za utrku života. Ovaj vrhunski sprinter rođen u Požegi, a odrastao u Karlovcu, bio je dobro poznat atletskoj javnosti. Višestruki državni prvak i rekorder u nekoliko disciplina posebno je bio uspješan u utrkama na 110 metara s preponama. Vrhunac njegove karijere bilo je prvo mjesto na Balkanskim igrama i pobjeda nad legendarnim Grkom Hristosom Mantikasom.
Novinari su nakon finalne utrke zabilježili da se tribinama stadiona u Beogradu orilo "Boris – Boris" nakon čega je oduševljena publika i provalila na atletsku stazu. Za najneočekivaniji čin pobrinuli su se ipak oni od kojih se to najmanje očekivalo. Kako pišu novine "Toliko je ta pobjeda bila draga nama Jugoslavenima da su se naši suci zaboravili i nosili na ramenima onog koji je savladao slavnog protivnika!".
U nedjelju 22. travnja 1945. hrvatski atletičar nažalost nije bio na atletskoj stazi niti je mogao računati na podršku gledatelja. Boris Hanžeković u tome se trenutku nalazio u ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac u koji je dopremljen sedam mjeseci ranije. Nekoliko je razloga njegova zatvaranja. Jedan je ležao u činjenici što je odbio nastupiti za reprezentaciju države koju su u travnju 1941. odlukom talijanskih fašista i njemačkih nacista osnovali pripadnici nacionalističke i terorističke organizacije Ustaša. Drugi je bio logična posljedica spomenute odluke. Vremenom je počeo aktivno surađivati s partizanskim antifašističkim pokretom otpora.
Proboj iz logora i tragičan kraj
Utrka koja je Borisu Hanžekoviću trebala vratiti slobodu i omogućiti normalan život imat će nažalost potpuno suprotan učinak. Sa skupinom zatočenika uspio je iznenaditi dio čuvara, savladati ih i krenuti u proboj iz logora. Međutim, nije dugo trebalo da prvotno iznenađenje zamijeni rafalna paljba iz ustaških strojnica. Umjesto prepona Hanžeković je ovaj put morao preskakati prepreke od bodljikave žice, ali i tijela ubijenih logoraša. Unatoč iscrpljenosti i izgladnjelosti trčao je Hanžeković vjerojatno brže nego ikada prije. Nažalost, nedovoljno brzo.
Boris Hanžeković doživio je sudbinu više od 80 tisuća zatočenika koncentracijskog logora Jasenovac. Ujedno je bio jedan od više od četiri tisuće Hrvata koji nisu živi izašli iz ovog ustaškog logora.
U spomen na vrhunskog sportaša i hrabrog domoljuba od 1951. se u Zagrebu svake godine održava "Boris Hanžeković memorijal", renomirani atletski miting na kojem su nastupili brojni ugledni svjetski atletičari poput Alberta Juantorene, Usaina Bolta, Noureddinea Morcelia, Marion Jones, Blanke Vlašić i Sandre Perković. Zahvaljujući "Hanžeku" Zagreb će 71. put upravo ovih dana ponovo biti centar svjetske atletike.
Na tu činjenicu Boris bi sigurno bio ponosan. Nažalost, ne i na činjenicu da u Hrvatskoj danas postoje ulice imenovane po istaknutim pojedincima ustaškog pokreta i ljudima koji su u NDH obnašali visoke političke, vojne i društvene funkcije, da navijači (i sportaši) u Hrvatskoj ponosno izvikuju ustaški pozdrav kojim je potpisana zapovijed o njegovu zatvaranju ili da djeluju udruženja koja negiraju karakter i žrtve koncentracijskog logora u kojem je i on bio zatočen.
P.s.
Koristim priliku da zahvalim svim medijima, novinarima, čitateljima i gledateljima koji su posljednjih godina iskazivali interes za dokumentarni serijal "NDH" i davali podršku autorima serijala u nastojanju da se on javno prikaže. Koliko mogu zaključiti iz medijskih objava, jer me službeno nitko nije obavijestio, emitiranje prve od 12 epizoda započinje u ponedjeljak, 20. rujna 2021., na prvom programu HRT-a. Nadam se da će se iskazano povjerenje pokazati opravdanim.
