Upravo se to, da u kafiću nehotično čuje razgovor za susjednim sotlom, dogodilo kolumnistici Novog listaSanji Modrić, a njezin tekst donosimo vam u cijelosti.
"Sjela sam jučer piti kavu i na miru čitati ispred kavane u centru Zagreba pa ću poslije ići pisati nešto o Hrvatskoj i EU. Ali, kako sam zabola nos u novine s fotografijama Zorana Milanovića, Vesne Pusić i demonstranata koji viču na trgu protiv Bruxellesa i referenduma, tako je za stolom preko puta zastrugala metalna stolica.
Sjela je djevojčica. Skinula zelene vunene rukavice, dlanom poravnala kosu, preklopila u krilu torbicu od lažne kože i uhvatila se za sjedalicu kao ljudi koji se boje letenja. Došao je konobar, zbunjeno je naručila čaj. Nekoga čeka.
Kako lijepo dijete. Ozbiljno, fino, bijelo lišce. Možda ima šesnaest, ali možda i cijelih devetnaest, u toj dobi možeš slobodno dodati i oduzeti par godina, na mladosti se ne vidi ta razlika. Pomislim na svoje kćeri.
Stiže sredovječan tip, s izbrijanom glavom i skupim satom
Taman se vratim svojim novinama, ali onda dolazi on. Lako ju je naći među praznim jutarnjim stolovima. Ona ustaje, malo u neprilici, šal joj zapne za naslon, izvuče ga, kaže mislim da mene tražite... dobar dan, gospodine, evo... puno hvala što ste došli...
"Aha", kaže on. Ona pruža ruku ljubaznom malom kretnjom, rukuju se. On je sredovječan tip, s izbrijanom glavom i skupim satom na ruci.
"Da čujem", kaže i zavali se u stolicu kao da je cijeli svijet njegov. Djevojčica zausti da će početi, on preko ramena dovikuje da mu se donese espresso i cijeđeni sok od naranče. Ja prisluškujem.
Mala je, dakle, konobarica koja traži posao, a on je gazda.
"Ajde. Gdje si sve radila?", pita on kao da pred sobom ima ženu od barem 40 godina, a ne klinku koja tek ulazi u mračni tunel napučen hrvatskim poslodavcima i posloprimcima. Govori joj ti da se odmah zna tko je tu vlast.
Uljudni glas sitne djevojke nabraja da je šest mjeseci radila u mjestu oko sto kilometara od Zagreba, odakle je rodom. Onda malo ovdje u gradu, na periferiji. I na kraju još kod nekog vlasnika teretane koji ima kafeteriju u prizemlju. Ali onda su joj rekli da je gotovo, pa je, eto, onda negdje našla da on traži konobaricu za kafić, pa je uzela broj i nazvala... Mora raditi, mora platiti stan.
'Ti znaš da ti to nije bog zna šta'
Njemu je sve to dosadno i vrpolji se. Ne gleda je, prevrće ključeve od automobila, zirka okolo i prebacuje noge jednu preko druge.
"Dobro, dobro", kaže. "Ti znaš da ti to nije bog zna šta."
"Znam", kaže mala posramljeno, kao da je ona kriva što još ima nježne, mlade ruke i što nikad nije radila u Esplanadi, kao da samo takav kadar odgovara značaju njegovog šugavog lokala.
Puno vas se još javilo, kaže gazda, pa ću vidjeti. "U svakom slučaju, jasno ti je da ću te morati plaćati na crno. Mislim ako ti prođeš, jer ima vas k'o pljeve."
"Da, da", slaže se u dahu bijela djevojčica. Nervozno poteže svoj konjski repić povezan gumicom.
"To bi ti bilo oko 1.400 kuna, smjene kako ti ja kažem. Za početak, a poslije ovisi o tebi", kaže on. Zvat će je ako nju odabere. Ustaje. Ona se smješka i ponizno se zahvaljuje. On dodaje konobaru novac za svoje piće, ali ne za njezin čaj. Odlazi. Mala stavlja glavu u ruke. Meni je neka knedla u grlu.
Zanima me sada samo to da nam Vlada kaže hoće li ovakve bitange od gazdi skupa s nama u EU i može li se ova djevojčica sutra u Hrvatskoj nadati nečemu od života."
*Kolumnu Sanje Modrić prenosimo iz Novog lista
