Hrvatska rock scena od prošlog je tjedna bogatija za jedno zaista posebno izdanje, dvostruki koncertni album suludo zabavne heavy metal skupine Živo blato. Istu prevodi potpuno spaljeni lik skriven iza pseudonima general Vasilij Mitu, ljubiteljima lakih nota poznatiji kao Siniša Vuco. Njegovi „doktor Jackyl i gospodin Hyde“ inspirirali su nas da se pozabavimo još jednim fenomenom tako specifičnim za ove prostore, a to je „kako poseljačiti rokere“.
Naime, za razliku od Vuce koji prilično lako uspjeva pomiriti dva bitno oprečna oblika svog glazbenog djelovanja, većina aktera ove naše priče u jednom je trenutku odlučila zauvijek reći zbogom vlastitim korijenima te kožnu jaknu i električnu gitaru zamijeniti tamburom, harmonikom i pijanim masama koji uz njihove poskočice razdragano lome čaše.
Povijest ovog fenomena na našim je prostorima duga koliko i sam rock'n'roll pa se tako čak i najstariji teško mogu sjetiti faze u kojoj je kralj tamburaške glazbe Kićo Slabinac predvodio Dinamite, osječki odgovor na Stonese i Kinkse. Već nekoliko godina kasnije, umjesto Jaggera i Elvisa na Kićinim su se koncertima sve češće mogli čuti čardaš i kolo, a osječka je scena brzo pronašla nadomjestak u momku po imenu Zlatko Pejaković.
Počeci njegove karijere vezani su uz beogradsku Korni grupu, psihodelični rock sastav u to vrijeme sklon povremenom izbacivanju znatno komercijalnijih pjesmica s ciljem zadovoljavanja ukusa prosječnog Jugoslavena. Popularnost kod (samo) urbanog dijela publike ipak nije bila dovoljna Pejakoviću, čak ni nakon nastupa na Eurosongu i glavne uloge u hit-mjuziklu „Isus Krist Superstar“, zbog čega je brže-bolje započeo svoju transformaciju u narodnjaka kojem nije neugodno pjevati čak ni neopsive besmislice poput „misli svatko da je meni lako“.
Osim njega, za mikrofonom Korni grupe stajali su i Dalibor Brun te Zdravko Čolić, zbog čega bend Kornelija Kovača mirne duše možemo proglasiti pravom pravcatom tvornicom zabavnjaka.
Sljedeća postaja naše priče je Split, grad koji, pak, ima tendeciju pretvarati nekadašnje heavy metalce u nešto sasvim suprotno. Uz Vucu, svoje metal skupine svojedobno su imali i Goran Karan, Giuliano te Gibonni, s tim da se ovaj posljednji ipak pretvorio u nešto neusporedivo kvalitetnije i suvislije.
Negdje tu, sasvim blizu, nalazi se i Jasenko Houra, čovjek koji je na prvijencu svog Prljavog kazališta urlao kako „voli kuharice i debele čistačice jer mogu ono nešto da mu rade“. Iako je njegovo glazbeno odrastanje uvijek ostalo u okvirima rocka, teško je zamisliti da je itko od okupljenih na već odavno legendarnim koncertima iz Kulušića i Lapidarija 1979. godine ikad mogao zamisliti da će njihov tadašnji idol kretati na zajedničke turneje s nekim poput Miroslava Škore ili cupkati uz tamburaše na „Uzalud vam trud svirači“.
Nikom od navedenih zaista ne treba zamjeriti prelazak na „drugu stranu“ jer, budimo realni, od nečega se mora živjeti, a i njihovi angloamerički uzori rijetko su ostajali sasvim vjerni svojim mladenačkim idealima. A opet, teško je shvatiti kako je nekom za života uspjelo pjevati i „Hey Joe“ i „Nesretnik sam od rođenja“.
