Odavno nije zabilježeno toliko rasprave o uvođenju eura u Hrvatskoj, kao što je slučaj bio posljednjih dana. No pritom se nije raspravljalo o mogućim ekonomskim rizicima odustajanja od kune i prelaska na zajedničku europsko-unijsku valutu. Koplja su se naime lomila oko vizualnog identiteta kovanica eura i eurocenta, onog s nacionalnim obilježjima, a na koji ima pravo svaka država-članica eurozone. Na tome su se izravno angažirali deseci imenovanih stručnih sudionika procesa izbora, i tisuće građana u službenoj web-anketi centralne banke, piše DW.
Građani i Hrvatska narodna banka tako su izabrali „šahovnicu“ i glagoljicu i zemljopisne obrise RH, te Nikolu Teslu i kunu – nju ovaj put tek slikovno, ne i nazivom. Ipak, to je samo dodatno naglasilo inače već kronični manjak javne diskusije o ekonomskim aspektima uvođenja eura. I jest da likovni motivi potencijalno olakšavaju prijelaz na euro, uz „emocionalno povezivanje tradicije s novom valutom“, kako je poručila Vlada RH, ali to ne bi smjelo biti sve. Nekog bi značaja valjda trebala imati i pitanja o tome hoće li npr. biti rasta cijena ili vanjskog duga.
Istočni grijeh monetarnog manekena
O tome što znači pretpostavka da najveću pomoć u prelasku na euro Hrvatska naoko traži u dizajnu novčića, priupitali smo najprije neovisnog ekonomskog analitičara Gustu Santinija. Odmah nam je rekao da tu nije posrijedi ohrabrujući dojam, ali da ima prostora za napredak. „Ukoliko se on ne iskoristi, pak“, dodao je, „može biti još gore. No prvo nešto o cijenama. Straha od iole ozbiljnijeg udara ne treba biti. Udar može biti jednokratan, ne i strašno težak, kao što je bilo u Sloveniji. Pritom je najvažnije znati da danas jednostavno ne postoji inflacija u starim, klasičnim pojmovima. Kapitalizam danas ima problem eventualno s potrošnjom, ne proizvodnjom.“
„Problem je u našem slučaju nešto drugo: euro može biti prilika za napredak, ali i veliki uteg o vratu. Ovisi najviše o tome koliko smo spremni uključiti se u pripadajući kontekst.“ Drugim riječima, kao što je objasnio ovaj analitičar koji već godinama iskazuje načelno pozitivan stav prema preuzimanju eura, RH bi za početak morala imati proizvodniju ekonomiju. Osjetno više negoli je slučaj, dakle, ali ta zemlja još uvijek ne pokazuje znakove zaokreta.
„Struktura ekonomije nam je izuzetno problematična. Visoka državna potrošnja, preveliki udio usluga, zgažena industrija, loša porezna politika, itd. Bojim se da ćemo tako primiti euro kao novi teret, umjesto poticaj za razvoj. Ova država o tome uopće ne vodi računa, nas više zanima hoće li na centima biti Dubrovnik ili Plitvice. To je neozbiljno, ali nije problem u euru. Naš je Istočni grijeh bio onaj prema nacionalnoj valuti, kad smo od nje napravili monetarnog manekena, a funkciju novca već je nosila marka pa euro“, kaže Santini.
Vrijeme za plač zbog siromaštva
„Moramo već sad početi plakati zbog primanja visoke pomoći od EU-a, umjesto što slavimo“, zaključio je on, „jer je to pravi znak da smo siromašni, ne da imamo sreće. Dobra treba stvarati, ne ih samo dijeliti, jer će tome brzo doći jako bolan kraj.“ Guste Santini zato vjeruje da se ne treba plašiti eura i njegovih loših efekata, nego nespremnosti hrvatskih političara i ekonomskih stratega da u eurozonu uđu s pozicija koje bi bile znatno drukčije negoli dosad. I ne bi valjalo doživjeti sudbinu jedne Grčke, recimo, koja je nakon upadanja u najteže probleme gorko zažalila za svojom nacionalnom drahmom kao mehanizmom aktivne monetarne politike.
A da je pompa oko dizajna eura samo nastavak svojevrsnog igrokaza oko uvođenja te valute u RH pri čemu se sve bitno svodi na formu, ne sadržaj, uvjerenja je Neven Vidaković. Taj predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta, kao i šef uprave investicijskog fonda Platinum Invest, također je podsjetio da je Hrvatska za jako teških vremena svojedobno uvodila nove valute dvaput u manje od pet godina: „Prvo kad smo s jugoslavenskog dinara prešli na hrvatski, i onda kad smo uveli kunu. No tada se nismo fokusirali na izgled, nego smo se bavili realnim ekonomskim stvarima."
Objektivne probleme, po Vidakovićevu mišljenju, pritom nitko ne spominje. Primjerice, često se kao argument za uvođenje eura navodi buduća manja kamatna stopa na kredite. „To je netočno i u teoriji i u praksi. Nitko ne objašnjava zašto bi se banke odrekle dobiti u korist hrvatskih građana ili kako će stvarno doći do ugovornoga smanjenja kamatne stope ako npr. imate stambeni kredit s varijabilnim kamatnom stopom koja je vezana za dnevnu referentnu stopu euribor?"
Preuzimanje tuđih nestabilnosti
„RH ulazi u euro 2023. godine kada će se, prema svim najavama, provoditi restriktivna monetarna politika. To znači da će doći do dizanja kamatnih stopa, a ne do njihovoga spuštanja. Nama će ECB dići kamatne stope bez obzira na stanje u Hrvatskoj ekonomiji“, upozorio je Vidaković, koji niz godina vrlo kritički javno nastupa spram hrvatske monetarne politike. Tako i prema nekritičkim, čak euforičnim prizivanjima eura, dok za to nisu stvorene neke objektivne ekonomske pretpostavke.
Zatim je skrenuo pažnju na ono što je već načelno ukazao i Santini: „Dodatno mi sada imamo svoje ekonomske probleme i kao mala otvorena ekonomija moramo se paziti, kad vodimo ekonomsku politiku, da se odupremo globalnim ekonomskim problemima. Kada uvedemo euro mi preuzimamo sve tuđe probleme. Znači da će nova dužnička kriza pogoditi i nas, bez obzira na stanje naše ekonomije, a sve tuđe nestabilnosti će postati i naše.“ Pa, ako i ne treba tome pristupati katastrofičarski, nego pribrano, možemo konstatirati bar toliko da bi se o nabrojanim rizicima dalo razglabati i više nego o zavodljivim pitanjima vizualnog dizajna.
