Još samo nekoliko dana dijeli nas od koncerata koje bez ikakvog pretjerivanja i senzacionalizma možemo proglasiti najčudnijima svih vremena! Najprovokativniji i najosebujniji bend ovih prostora, slovenski Laibach, 18. će i 19. kolovoza nastupiti u Pyongyangu, prijestolnici najzatvorenije zemlje svijeta, Sjeverne Koreje, i na taj način svoju vječnu fascinaciju totalitarističkim režimima dovesti do njezinog vrhunca.
Da bismo lakše odredili kontekst čitave priče, spomenimo kako su drug Tito i njegova svita vjerojatno bili posljednja grupa ljudi s područja bivše Jugoslavije koja je Sjevernu Koreju posjetila službeno, a niti jedan zapadni glazbenik nikad dosad nije povikao „Pyongyang, are you ready?“ ili regularnim kanalima u toj državi prodao makar jedan primjerak svojih albuma. Tamošnje stanovništvo živi u tolikoj izolaciji da je nemoguće čak i provjeriti koliko je pop-kulture uopće uspjelo prodrijeti do njih, zbog čega je sasvim moguće da će pojava Laibacha u njima probuditi sumnju kako je „velikog vođu“ Kim Jong-una s vlasti svrgnula neka militantna skupina nedefinirane ideologije, ali vrlo jasnih i upečatljivih simbola i kostimografije. Prema najavama, čini se kako će ipak malo ublažiti svoju potrebu za provokacijom te nastupiti u „korejskoj civilnoj odjeći“, vjerojatno svjesni kako je nositi uniformu, pa makar i izmišljene države, u tom gradu potpuno suludo i pomalo suicidalno. Također, teško je predvidjeti kako će na njihov mračni i brutalni industrial zvuk reagirati netko tko nikad nije prisustvovao rock-koncertu, pogotovo jer u set-listu navodno planiraju ubaciti i svoje čitanje nekih tamošnjih tradicionalnih pjesama.
Laibachu taj način „napada na sistem“ nije nimalo stran – još u osamdesetima provocirali su tadašnje komunističke cenzore kombinirajući audio snimku Titovog govora sa scenama iz pornića, a nakon jednog intervjua za TV Sloveniju suočili su se sa zabranom i potencijalnom opasnošću od pravog javnog linča. Sve to, međutim, ipak djeluje kao „dječja igra“ u odnosu na mogućnost da isprovocirate diktatora koji je, ako je vjerovati nepotvrdivim informacijama stranih medija, zbog puno manjih stvari pobio velik broj članova svoje šire obitelji.
S druge strane, teško je i zamisliti da u zemlji u kojoj svaki strani posjetitelj ima 24-satnu pratnju sigurnosnih službi nisu do najsitnijeg detalja proučili tko je zapravo ta skupina art-terorista iz rudarskog gradića Trbovlje i unaprijed doznala što im točno pripremaju. Tako da je i prilično izgledno da će se čitava priča svesti na onu staru „tresla se brda, rodio se miš“ i da će se Jani Novak, Milan Fras, Mina Špiler i ostatak ekipe iz Sjeverne Koreje vratiti s uspomenama sličnim onima koje je iz Pyongyanga donio Dennis Rodman poslije višednevnog partijanja s Kim Jong-unom. Ova kratka sjevernokorejska turneja trebala bi biti ovjekovječena i kamerom, a nadolazeći dokumentarac zasigurno će pobuditi mnogo veći interes nego bilo koji od njihovih posljednjih albuma. Samim time, čini mi se kako se iza svega ovoga zapravo krije tek genijalan reklamni trik, iznimno inteligentan način privlačenja medijske pozornosti benda koji se već odavno ne može ni približiti nekadašnjem statusu „državnih neprijatelja broj 1“, a i njihova glazba sve rjeđe uspjeva dobaciti dalje od uobičajenog kruga „hardcore“ fanova. A tko zna, možda upravo Laibach ostane upamćen u povijesti kao netko tko je toj izoliranoj zemlji odškrinuo vrata Zapada.
