Obljetnice pobjede nad fašizmom su vrijeme kada se u Hrvatskoj uglavnom obračunava s antifašizmom. Tih dana slušamo kako je i dalje na snazi prešućivanje komunističkih zločina, te kako još uvijek nemamo snage suočiti se s tim razdobljem naše povijesti. A istina je upravo suprotna. Posljednja tri desetljeća isključivo se i suočavamo sa stradanjem pripadnika vojske NDH i civila optuženih za kolaboraciju s ustaškim režimom.
Dovoljno je usporediti broj knjiga objavljenih posljednja tri desetljeća o žrtvama komunizma, broj snimljenih dokumentarnih emisija i serija o istoj temi, broj otkopanih grobnica "hrvatskih žrtava" i usporediti ih s brojem novonapisanih knjiga o antifašističkom pokretu, novosnimljenih dokumentarnih serija o istoj temi i novih istraživanja masovnih grobnica žrtava ustaškog terora, pa da shvatite što je prioritet u hrvatskom društvu.
Dvostruki kriteriji Katoličke crkve
Jedna od institucija kojoj posebno leži kritiziranje tuđih grijeha, uz istovremeno izbjegavanje suočavanja s vlastitima, jest Katolička crkva. O dvostrukim kriterijima najbolje svjedoče izjave koje se mogu čuti iz katoličkih krugova o tome kako se "sveta misa može služiti za svakoga, kako za žrtvu tako i njezina krvnika, jednako za Tita i za Antu Pavelića", za žrtve Bleiburga i žrtve Jasenovca.
Problem je naravno u tome što se mise godinama "slučajno" služe samo za Pavelića, a nikad za Tita. Što se svake godine misa služi na mjestu ustaške kapitulacije (Bleiburg), a nikada na mjestu najvećeg ustaškog logora (Jasenovac)? Da ne spominjem kako se mise godinama održavaju na grobnicama ustaških vojnika, ali nikada na mjestima na kojima su izginule tisuće hrvatskih partizana. Od kojih je manjina bila u članstvu Komunističke partije, ali je zato većina bila krštena u Katoličkoj crkvi.
Na postojanje dvostrukih kriterija podsjetio nas je posljednjih dana i vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić. Tijekom mise za "bleiburške žrtve" održanoj u sarajevskoj katedrali između ostalog je poručio i da "valja ljudski i vjernički svaku stvar pravim imenom nazvati i ukazati na činjenice koje se ne mogu i ne smiju zanijekati. Tek prihvaćajući istinu, koliko god ona može biti gorka, ona oslobađa prostor za stvaranje povjerenja među ljudima".
Upravo posljednje rečenice su me i potakle na pisanje ovog teksta. Naime, moja pitanja nadbiskupu Puljiću i svim ostalim "biskupima u hrvatskom narodu" glase: Zašto ponašanje dijela katoličkih svećenika tijekom Drugog svjetskog rata i dalje ne nazivate pravim imenom? Zašto odbijate prihvatiti punu istinu o djelovanju Katoličke crkve tijekom Drugog svjetskog rata? I, zašto uporno niječete ono, što u smislu izgradnje povjerenja među ljudima, ne biste smjeli nijekati?
Da pomognem, ne mislim ovom prilikom na sve one svećenike koji su osuđivali nekršćansko i zločinačko ponašanje ustaša, poput časnih primjera mostarskog biskupa Alojzija Mišića ili provincijala bosanskih franjevaca fra Anđela Kaića, niti mislim na sve one svećenike koji su nevini izgubili živote u poslijeratnoj odmazdi pobjednika.
Kolaboracija svećenika s ustaškim režimom
Ali me zanima zašto Crkva nije organizirala niti jedan simpozij ili objavila barem jedan zbornik radova na temu kolaboracije katoličkih svećenika s ustaškim režimom? Možda bi tada bili jasniji razlozi političkog angažmana npr. sarajevskog župnika Božidara Brala koji postaje Pavelićev povjerenik za Bosnu, drniškog župnika Berkovića koji postaje povjerenik za kotar Knin, don Ilije Tomasa koji postaje povjerenik za Hercegovinu, župnika Dragutina Kambera koji postaje povjerenik za kotar Doboj, fra Bože Šimleše, povjerenika za kotar Livno, župnika Antona Medvena, ustaškog tabornika za općinu Križ, fra Radoslava Glavaša koji postaje visoki dužnosnik u Ministarstvu bogoštovlja NDH, fra Dionizija Juričeva, osobnog ispovjednika Ante Pavelića i visokog dužnosnika u "Vjerskom odsjeku" (zadužen za prekrštavanje Srba) i mnogih drugih.
Zanima me što "biskupi u Hrvata" misle o svećeniku Zvonimiru Brekalu koji je na prijedlog glavara Stožera Ustaške vojnice "za izvanredno, požrtvovno i uspješno vršenje duhovničke dužnosti u borbenim pothvatima na Kozari i Grmeču" odlikovan "Redom krune kralja Zvonimira", te "malom srebrnom kolajnom poglavnika Pavelića za hrabrost". I koji je kao logorski svećenik u Jasenovcu tamošnjim zatočenicima ulijevao strah u kosti dok se logorom šetao u ustaškoj uniformi i s revolverom za pasom.
Zanima me i osuđuju li ili opravdavaju činjenicu da su brojni svećenici (npr. Josip Bujanović, fra Berto Dragičević, Mijo Jagodar, Franjo Matzenauer, Zvonko Lipovac, Vjekoslav Šimić, Ivan Prlić, fra Ivan Hrstić, Marijan Majić, Josip Kaurinović, fra Pavao Simić, fra Pavao Silov i dr.) uzeli oružje u ruke, te zbog sudjelovanja u borbenim djelovanjima od ustaških vlasti odlikovani ordenjem za hrabrost?
Ako gospodinu nadbiskupu (i drugim biskupima) sva ova (i brojna druga) imena katoličkih svećenika koji su aktivno pomagali ustaški pokret tijekom rata nisu poznata, siguran sam da jedno itekako jest. A o gorkoj istini povezanoj s likom i djelom tog svećenika svi oni već desetljećima šute. Radi se o vrhbosanskom nadbiskupu Ivanu Šariću. Zanimljivo, kada ga se i spominje ističe se samo da je bio veliki pjesnik i prevoditelj, te da je umro u progonstvu.
O tome da je Šarić bio nadbiskup sarajevski u vrijeme Drugog svjetskog rata, o njegovu oduševljenju ustaškim pokretom i Antom Pavelićem, o potpunom izostanku javne osude progona i genocida sarajevskih Srba, Židova i Roma – niti riječi! Kao niti o činjenici da je, u strahu od nedemokratskog komunističkog sistema, za svoju "prognaničku" destinaciju od svih svjetskih demokracija izabrao baš Francovu fašističku Španjolsku.
'Trebamo se ugledati u našeg dičnog Poglavnika'
Dakle, da se još jednom pozovem na riječi iz Puljićeve propovijedi i upitam – ako svaku stvar treba pravim imenom nazvati, kojim bi imenom trebalo nazvati sljedećih nekoliko izjava nadbiskupa Šarića: "Trebamo se ugledati u našeg dičnog Poglavnika, koji nam u svakom pa i vjerskom pogledu, može biti uzorom... S vjerom u Boga i dragog našeg Poglavnika, budimo zato uvijek za Poglavnika i Dom – Spremni!", "Ustašo divni... Dobar Genij, dubok si kao mistik... Naš Leonida... Dan Tvoj svaki žrtva je i rad pošten... Kao sunce Ti nam čist i sjajan... Dr. Ante Pavelić ime drago, Ima u njemu Hrvatska s neba blago... Nek Te On, Kralj Nebeski, vazda prati, Vođo naš zlatni!".
Za razliku od onih svećenika kod kojih je vrlo brzo po osnivanju NDH, i započetoj represiji ustaškog režima, došlo do razočaranja, nadbiskup Šarić do kraja je rata ostao opčinjen Antom Pavelićem. Tako sredinom 1944. piše kako je Bog poslao Poglavnika koji je "svojim mučeničkim djelima" Bosnu pripojio "Majci Hrvatskoj", te kako "našem divnom Poglavniku... nikada ne možemo mi Hrvati zahvaliti na svemu onome što je učinio za slobodu svog hrvatskog naroda. I zato iza riječi hvala Bogu, molim iz dna duše svoje: hvala i našem Poglavniku!".
Sve navedene izjave lako su provjerljive i mogu se pročitati u sarajevskom "Katoličkom tjedniku" koji je prije rata pokrenuo upravo Šarić. Osim nadbiskupova oduševljenja Pavelićem "Tjednik" vrvi i mržnjom prema Židovima: "Čišćenje je u punom toku u velikim linijama... Sa svih pozicija se uklanjaju Židovi"; "Katolički Tjednik je oduvijek zastupao mišljenje da židovstvo, sa svojim tajnim prevratničkim ciljevima, predstavlja najveću opasnost ne samo za Katoličku Crkvu već i za cijeli rod ljudski"; "Kako god su svi hrvatski političari ukazivali na loše posljedice židovskog duha, trebala je ipak doći ustaška Hrvatska, da pod vodstvom Poglavnika odstrani sve nametnike i rušilačke elemente sa zdravog hrvatskog narodnog tijela".
Istovremeno s ovim protužidovskim tekstovima u Šarićevu Katoličkom tjedniku, iz Šarićeva su Sarajeva Židovi masovno odvođeni u Jasenovac i brojne nacističke logore. Kako je nadbiskup reagirao? Tako što je kod ustaškog ministra Andrije Artukovića urgirao da se oduzeta židovska imovina ne dodjeljuje bilo kome nego onima koji su "zadužili našu hrvatsku stvar".
Tijekom nedavne propovijedi nadbiskup Puljić se prisjetio svog djetinjstva i izostanka javne rasprave o "bleiburškim žrtvama": "Rastao sam u ozračju kada se o tome samo šaptalo, ali se nije smjelo naglas govoriti, niti bilo što zapisati." Slažem se s nadbiskupom i mislim da tendenciozno i selektivno prešućivanje prošlosti kad-tad dođe na naplatu. Tim više mi nije jasno zašto se o svemu što sam u ovom tekstu naveo čak niti ne šapće, a kamoli govori naglas. Jer, da se poslužim riječima nadbiskupa Puljića: "Ne može se graditi proces pomirenja i povjerenja, bez nutarnje katarze, koja se oslanja na riječi iz Evanđelja: 'Istina će vas osloboditi» (Iv 8,32)". Dodao bih, istina o sebi, ne samo o drugima. Ma koliko gorka bila.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
