Ovog tjedna ZAMP je objavio što su Hrvati najviše slušali u prošloj godini, a konačan popis sve je, makar i usputne, pratitelje ovdašnjih glazbenih zbivanja ostavio u čudu. Prema njihovim podacima, najizvođenije pjesme u 2011. bile su „Moje oči pune ljubavi“ Nine Badrić i „Dogodila se ljubav“, Porinom nagrađeni duet Lee Dekleve i TBF-a.
Na popisu najizvođenijih, samim time i najslušanijih, našli su se i Hladno pivo s „Ezoterijom“, gostovanje Damira Urbana na „Tremolu“ Vatre te korektni pop pjesmuljci Jacquesa Houdeka, Tonyja Cetinskog i Gibonnija.
Nekom strancu taj bi popis izgledao sasvim korektno, dok bi Hrvate smatrao nacijom koja voli malo sladunjavi, no u načelu kvalitetni pop te neke blaže varijante rock'n'rolla. Stvarnost je, kako to obično biva, znatno strašnija, a spomenuta lista tek nevješto pokušava prikriti činjenicu da smo odavno postali zemlja narodnjaka i najgoreg glazbenog šunda.
Budimo realni, Jelena Rozga i Severina pune svaki koncertni prostor koji požele iako su „Brad Pitt“ i „Bižuterija“, po svemu sudeći, bile žrtvama pravog radijsko-televizijskog bojkota. Također, ukoliko njihove poskočice Hrvati ne slušaju, zbog čega nas mediji na dnevnoj bazi obavještavaju s kim su jučer popile kavu ili kolika je bila dužina njihove haljine na posljednjem koncertu.
Dakako, uz takav medijski terorizam većina će glazbeno primitivnijih zaista povjerovati da im je dužnost pjevušiti hitove kraljice estrade ili žene čiji svaki pokret budno prati čitav Balkan.
Sve to ponovno aktivira pitanje koje većinu muči već godinama, a to je kako su cajke do te mjere zarazile hrvatsku mladež, kada smo više od desetljeća činili sve da nijedna srpska pjesma ne završi u domaćem eteru pa makar se radilo i o dijametralno suprotnim alter-rock bendovima poput Partibrejkersa ili Električnog orgazma.
Odgovor je jedostavan, teško je, gotovo nemoguće zaustaviti glazbeni neukus, pogotovo jer su kratke minice i duboki dekoltei ljudima s naših prostora očito mnogo interesantniji od svih kvalitetnih akorda i refrena zajedno.
No, to ionako nije ništa novo – popularnosti Lepe Brene ni u bivšoj se Jugi nitko nije mogao približiti, a mi sad imamo ne jednu, već čitav niz njenih učenica. Smislili smo i vlastiti naziv pa turbofolk na hrvatski prevodimo kao zabavnu glazbu, no u pitanju su toliko neznatne razlike da čisto sumnjam da neki obožavatelj Jelene Karleuše neće uživati u „Italiani“ ili nečem iz radionice Tončija Huljića. Pa makar mu na radiju čitav dan svirali samo Hladno pivo i Vatra.
