Nizozemski Pinkpop, jedan od najdugovječnijih europskih open-air festivala, ovog je vikenda proslavio 40. rođendan, a prigodne čestitke svojim su mu nastupima, između ostalih, uputili i Killersi, Elbow te nezaustavljivi Bruce Springsteen sa svojim E Street Bandom.
Kako sunce na sjeveru zalazi znatno kasnije nego kod nas, Pinkpop spada među rijetke glazbene smotre koje su gotovo u cijelosti održane po danu, odnosno bile bi kada headliner ne bi bio The Boss. Poznato je da se "working class hero" iz New Jerseyja ni ne penje na pozornicu ako ne može svirati barem dva i pol sata pa je tako dopuštenih 120 minuta pretvorio u skoro trosatni presjek ključnih trenutaka jedne od najimpresivnijih pjesmarica u povijesti glazbe.
No, krenimo od početka.
Killersi su još jednom pokazali kako su više nego sposobni napisati punokrvni pop hit, ali čak i kada izvode klasičan "best of" repertoar kvalitetom variraju od izvrsnih "Human" i "Somebody Told Me" do potpunih katastrofa tipa poput grozne obrade Joy Divisona "Transmission". Sve u svemu, poslužili su kao dobra najava za ono što je slijedilo, no to je za bend takvog rejtinga puno premalo.
Elbow je, pak, sasvim druga priča. Nevjerojatno samozatajan manchesterski kvintet poziranje i naslovnice prepušta drugima, oslanjajući se samo na ono najvažnije - dobru pjesmu. Takvih je najviše na njihovom posljednjem albumu, višestruko nagrađivanom "Seldom Seen Kid" čije su uspješnice i subotu dominirale set-listom. Korijeni duboko emotivnog popa ekipe Guya Garveyja sežu još do Beatlesa i srednje faze Floyda, dok moderne glazbene tekovine zastupaju fino utkani elektronski umeci i indie gitare za kakve bi Coldplay "prodao majku".
A onda je krenulo - već prvi taktovi "Badlandsa" otkrili su da je "gazda" u formi, što je i potvrdio petominutnim govorom u kojem je najavio kako je "banda iz ulice E" stigla promijeniti svijet. Kao i obično, tijekom nastupa je pretrčao 100-njak kilometara, plesao s obožavateljicom, prepustio mikrofon djetetu iz publike i priredio rock'n'roll predstavu u najboljem smislu te riječi. Manje impresivne pjesme izvlačile su duge instrumentalne međuigre, a izvedbe "Ghost Of Tom Joad" i "Born To Run" još jednom su potvrdile da je bio i ostao jednostavno najveći.
Tri sata je prošlo, svijet se nije promijenio, iako se bilo teško othrvati dojmu kako Springsteen stvarno vjeruje da bi mogao.
