On se nemalo iznenadio vidjevši da se ovrha odnosi na dug od 47 kuna i to odavno nepostojećoj Ljubljanskoj banci. Da čitava situacija bude kafkijanska, dug je datirao iz 1989. godine.

Iviću je, piše Večernji list, trebalo neko vrijeme da osvježi pamćenje kada je posljednji puta imao posla s Ljubljanskom bankom preko koje je nekoć primao plaću, a koja danas i ne postoji u sudskom registru RH kao pravna osoba.

Potom se sjetio da je na 17 čekova Ljubljanske banke te 1989. godine kupio grobno mjesto za baku.

"U Karlovcu su poslovnicu zatvorili 1991., a 1992. mi je na naplatu došla nekakva razlika sa zateznim kamatama koju sam također platio. Otad pa do prije tri mjeseca kad mi je stigla "čestitka" na 21 tisuću kuna s njima nisam imao nikakav kontakt", kazao je Ivić za Večernji list.

Brojevi čekovne knjižice se ne poklapaju

Žalbu na ovrhu odmah je uputio Općinskom sudu u Karlovcu te Vrhovnom sudu u Zagrebu koji je predmet vratio karlovačkom Općinskom sudu.

On svoju žalbu temelji na tome da ovrhovoditelj više ne postoji, te da se brojevi čekovne knjižice (koju je sačuvao) i one iz dopisa odvjetnika koji vodi postupak u ime bivše Ljubljanske banke - ne poklapaju.