Prijateljica mi ima apartmane za iznajmljivanje i svako lito upada u istu dilemu – kako izbjeć siromašne rođake s kontinenta koji besplatno zauzmu apartmane i kako od gostiju koji joj dolaze bar pola njih prokrijumčarit, tj. kako zeznit turističku inspekciju i ne platit sve ono što privatni iznajmljivači inače moraju plaćat.
Kazna zbog 'propisane veličine'
Turističke inspekcije, inače, nisu baš najpravednije inspekcije na svitu, a to najbolje znaju oni koji žive u srcu turističkih meka di svaka šuša nešto iznajmljuje. Recimo sasvim je moguće da čovik ima jedan bijedni apartmančić koji iznajmljuje tako što sam preseli u garažu priko lita i da mu ukupna zarada od iznajmljivanja bude otprilike toliko velika da na kraju sezone uspije pokrit troškove i eventualno kupit novi bojler koji je počeja curit još pretprošle sezone. Na kući ima, kako je zakonom i propisano, vidljivo istaknutu tablu na kojoj piše 'Apartmani' i sve šta triba, ali, nedovoljno informiran, pri posjeti inspekcije biva kažnjen povećim iznosom zato što mu tabla nije bila 'propisane veličine'. To se stvarno dogodilo jednoj otočanki ovog lita. S druge strane postoji slučaj di jedan strani državljanin cilo lito iznajmljuje kuću sa tri raskošna apartmana bez da ikoga od turista prijavi. Kako je to moguće, nikome nije jasno.
Da stvar bude smišnija, taj strani državljanin čak i ne bude u Hrvatskoj kad mu gosti dolaze, jer se organizira tako da mu netko dočeka goste, smisti ih i nakon njih očisti apartmane, a ovaj samo sidi u onoj stranoj zemlji, šalje ljude i ubire lovu. Čak i da ga inspekcija skuži i naplati mu kaznu, on to ne bi ni osjetija jer se namlatija love dovoljno za bezbolno platit i više kazni, za razliku od one skromne iznajmljivačice kojoj je plaćanje kazne za tablu 'nepropisne veličine' dobrano uzdrmalo ionako krhku financijsku konstrukciju. Susidi onog stranog državljanina s negodovanjem komentiraju njegovo mudro ubiranje love, ali ovaj to i tako ne čuje, a i da čuje teško da bi ga bitnije uznemirilo.
Prijatelje možeš izbjeći, a rodbinu ne
S obzirom da pravde očito nema, iznajmljivači skromnijeg imovinskog stanja prisiljeni su pokušat iznać način kojim bi istovremeno i zaradili i nekako izbjegli plaćanje poreza, a da ih se 'ne uvati'. Najpoznatiji i najtradicionalniji način u takvim pokušajima je prijavljivanje turista kao rodbine. Prijateljica spomenuta na početku ove priče temeljito se raspitala i saznala da se može u toku jedne sezone određeni broj turista prijavit kao rodbinu ili prijatelje. Malo je promozgala i odlučila se za varijantu s rodbinom, jer zna se, a znaju i inspekcije, da prijatelje nekako i možeš izbjeć, ali rodbinu ne.
Kad je tata Čeh
U odluci joj je pomoglo i saznanje o nekoj njenoj susidi čiji je otac Čeh. Ta je cilo lito imala punu kuću Čeha kojima je lipo i masno naplaćivala noćenja, a kad bi uletila inspekcija, samo bi pokazala očevu osobnu kartu po kojoj je bilo evidentno da je čovik Čeh, a što je potvrđivalo njenu izjavu da Česi zatečeni u apartmanima nisu turisti nego očeva mnogobrojna rodbina koja tu, naravno, ljetuje besplatno. Priča sa očevom rodbinom tako joj je dobro išla da su joj svi susidi počeli zavidit što ima oca Čeha. Kivno su promatrali svoje roditelje koji su bili obični Hrvati i samim tim potpuno niškoristi i ekonomski neisplativi. Zavist i jal su bili tako očiti da je dotičnoj prevarantici u jednom trenutku na pamet pala genijalna ideja o dodatnoj mogućnosti zarade priko očeve grbače. Pomislila je da bi recimo liti mogla iznajmljivat i svog oca manje sritnim susidima. To je zamislila tako što bi naprimjer oca iznajmljivala onim danima kad je sama u apartmanima imala turiste koje nije mogla proglasit rodbinom, dakle Talijane, Poljake, Nijemce i sl. Tata bi moga lipo sidit u dvorištu iznajmljivača kojem je iznajmljen s osobnom kartom i po potrebi je davat na uvid inspekcijama, a ona bi osim love od iznajmljenog tate, još mogla ubirat i proviziju na svaku grupu Čeha koja bi u susidovom apartmanu ostvarila noćenje.
Problem stvarne rodbine
Po njenoj računici, tako organizirana turistička djelatnost bila je sritno rješenje i za nju, i za turiste, i za inspekcije. Tatu se tu ionako nije ništa ni pitalo. Međutim, osta joj je problem njene stvarne rodbine iz Zagreba (to su bili oni s majčine strane), a koja je iz njenih apartmana bila istisnuta onom fiktivnom češkom rodbinom. Počeli su prigovori i situacija je ozbiljno prijetila postati kriznom po rodbinske odnose. Krenile su svađe i prigovori, telefoni su radili punom parom, zakuhavalo se i prijetilo prekidom svih veza i odnosa. Ništa nije pomagalo njeno neprestano vađenje na postojanje faktora slučajnosti kad je rodbinska povezanost u pitanju. Ponavljala im je da su joj oni samo slučajno rodbina, za razliku od onih fiktivnih čeških rođaka koji joj samo slučajno nisu u rodu, iako su mogli bit, a ako je već sve stvar slučaja, bolje je u apartman dovest slučajnost od koje čovik može nekako profitirat nego slučajnu rodbinu iz Zagreba koja ničemu ne služi. Njih je, naravno, njena teza o slučajnom srodstvu neizmjerno vrijeđala, što je ona pokušala relativizirat govoreći da ako se može premijer u kriznim situacijama pozivat na teoriju slučajnosti, šta ne bi mogla i ona.
Suvisla si jednako kao i premijer
Na to je dobila repliku kojom joj je bilo jasno stavljeno do znanja da joj je priča otprilike isto toliko suvisla koliko i premijerova, što je bila uvreda preko koje nije mogla preć.
Nakon toga došlo je do zahlađenja odnosa koje je ona najesen pokušala otoplit, u trenutku kad joj je zbog nekih benignih smetnji zatribalo otić na jedan liječnički pregled u Zagreb. Nazvala je slučajnu rodbinu i slatkim glasom na brzinu izgladila sukob, a potom im obznanila da će joj tribat dva dana prispavat kod njih kad dođe na liječnički. Oni su reagirali sasvim dobrohotno i rekli da, naravno, nema problema i neka samo dođe. Kad se nakon par dana pojavila u Zagrebu, na vratima stana drage slučajne rodbine visila je tabla s obavještenjem:
"Slučajno nismo doma."
