"Pukne čovjek poslije svega. Pa ja 11 godina dokazujem svoju nevinost. A mi ništa u ovoj državi ne želimo ni promijeniti ni popraviti... A na temelju jučerašnje presude, koju je sudac tri sata obrazlagao, evidentno je da moramo promijeniti Zakon o vatrogastvu u Hrvatskoj.", kaže bivši šibenski županijski vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica (51), koji je u petak oslobođen krivnje za kornatsku tragediju u kojoj je smrtno stradalo 12 vatrogasaca.
S njihovim obiteljima, kaže, nije u kontaktu. Isprva je on to htio, a oni nisu, a kasnije kada su oni promijenili mišljenje, on je smatrao kako to nema smisla. Na konstataciju da ih može razumijeti Slavica odgovara: " Ne, ne mogu shvatiti kako im je. To može samo netko tko je doživio što i oni. Iskreno, možda bih bio i gori od njih da se meni to dogodilo."
'Obitelj je više propatila od mene'
Unatrag 11 godina koliko se spor vodio Slavica kaže da je njegovoj djeci ipak bilo gore nego njemu. "Kći danas ima 18 godina, a sin 15. Oni su odrasli s tim. Kad sam otišao prvi dan u pritvor, moja je supruga tog dana kćer odvela u prvi razred. A sad ona ima 18 godina. Najteže mi je kad dođem doma, a dijete te gleda i pita što se događa. Govoriš im da nisi kriv, ali oni kažu: "Kako to nisi kriv, a moraš opet u Zadar na sud?" Njihova je logika jednostavna: ako nisi kriv, zašto ti sude. Jučer je i meni i njima pao kamen sa srca. Kako su rasli, bio je sve veći plač kad bi došla plava kuverta za sud. Mislim da su oni više propatili nego ja, jer sam i zreliji i čvršći od njih, znam što sam radio, a uspio sam u onih prvih sedam dana izuzeti i dobar dio dokumentacije jer sam vidio kuda to ide. Kaznene odgovornosti nemam. Radio sam svoj posao po važećim zakonima", kaže Slavica za Slobodnu Dalmaciju ne poričući pritom moralnu odgovornost. Podsjeća i da su među poginulima njegovi prijatelji te i njegov kum.
I dalje na poslu, ali bez posla
Sve ovo vrijeme, kaže, i dalje je radio, ali je bio potpuno marginaliziran. "Ne radim ništa 11 godina. Ne dobivam nikakva zaduženja. A s kolegama? Pa tko mi se javi, javim se, tko se ne javi, ne javim se… Neki od njih rodbinski su vezani sa stradalima. Razumijem ih. Još uvijek ustajem ujutro i radoholičarski idem na posao. Ne mrzim taj posao unatoč svemu. Došao sam u vatrogastvo kao dijete, prošao sam sve razine u sustavu, nisam došao ni po kakvoj političkoj vezi. I zarekao sam se da ću odbaciti vatrogasnu odoru kad ja budem mislio da trebam. Tu sam možda pogriješio jer je obitelj zbog tog moga stava više propatila u svemu ovome. Bilo mi je, nakon godinu dana, ponuđeno da se premjestim u Zagreb, unutar sustava, ali nisam htio jer sam smatrao da bih time priznao svoju odgovornost", priča Slavica dodajući kako je unatrag 11 godina odradio pet zadataka, a posljednji prije tri godine.
Na pitanje hoće li i dalje raditi u vatrogastvu, odgovara: "A gdje ću? Ne mogu ja uteć nigdi. Hoćete li me vi zaposliti u 51. godini? A i znam li ja više išta drugo raditi? Došao sam u vatrogastvo s 13 godina. Do prve oslobađajuće presude nisam ni kredit mogao dignuti u Hrvatskoj. Zbog hipoteke optužnice nitko mi ga nije htio dati. Nisam se imao kome, ni gdje okrenuti. Bio sam prisiljen raditi u vatrogasnoj postrojbi di sam radio i prije. Kad se tragedija dogodila, žena mi nije ni bila zaposlena. Morao sam prehraniti obitelj. "
