Stjecajem okolnosti, nikad nisam pošteno naučila povijest. Miješaju mi se davno naštrebani mirovi i ugovori, paktovi i sporazumi, Aachen, Versaille, Rapallo, München… Ne znam više ni kojim je od njih počeo neki rat, ni kojim je završio. Ali, jednu stvar jako dobro znam. Nijedan od njih nije donesen jednoglasno podignutim rukama predstavnika 195 zemalja. Ovaj presedan dogodio se na današnji dan prije pet godina prihvaćanjem Pariškog sporazuma. Bilo je to na 21. Konferenciji stranaka (zapravo država), točno dvadeset godina nakon prve konferencije Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime i otprilike 130 godina nakon objave prvih dokaza o tome da bismo spaljivanjem fosilnih goriva mogli promijeniti sastav atmosfere i naškoditi živim bićima na plavom planetu. Taman je toliko godina i trebalo da ga unakazimo do te mjere da to sad jasno vidimo.
Sjećate li se gdje ste bili 12. prosinca 2015. godine? Nije baš neki upečatljiv datum, priznajem. Bilo je hladno, bez snijega naravno, na kopnu magluština, na moru sunce. Meni doduše i nije bilo odveć bitno kakvo je vrijeme jer sam dan provela u redakciji nosa zalijepljenog za ekran čekajući objavu da je Pariški sporazum prihvaćen. I unatoč mojoj savršenoj sposobnosti da zaboravim važne povijesne ličnosti i izjave, riječi predsjednika Hollanda neću zaboraviti. "Imali smo u Parizu kroz povijest mnogo revolucija. Ova danas je najljepša i najmiroljubivija koju smo ikad proveli – revolucija za klimatske promjene!"
Nema obveze
Pariškim sporazumom 195 zemalja svijeta obvezalo se da će se početi ozbiljno baviti klimatskom krizom, da će osjetno smanjiti emisiju stakleničkih plinova i time zadržati porast globalne temperature značajno ispod 2 Celzija stupnja, po mogućnosti na 1,5. Neprecizne riječi kao što je značajno i osjetno namjerno su ovdje. Sporazum je, naime, poseban po tome što ni jednu zemlju ne obvezuje da učini nešto što nije u skladu s njezinim mogućnostima i željama.
Na konferenciju u Parizu brojne su zemlje došle s već pripremljenim obećanjima za doprinos zajedničkom cilju, a neke od njih odnose se već na 2020. ili 2021. godinu. Island se, na primjer, obvezao da će smanjiti emisiju CO2 za 30 %, Maršalovi otoci za čak 40%. Maldivi su se obvezali na ugljičnu neutralnost, a Peru na prestanak krčenja šuma, a Togo na povećanje šumske površine za 30%. A sve je to tek početak.
U članku 22. sporazuma, dogovoreno je da će potpisivanje započeti, simbolično, na Dan planeta Zemlje sljedeće godine u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku i da će trajati 365 dana. 175 zemlja, a među njima i Hrvatska, učinilo je to već toga dana, još 19 do kraja 2016. godine, a posljednji Uzbekistan nekoliko dana prije sljedećeg Dana planete Zemlje.
Sporazumu pristupila i Amerika dok je još imala razumnog predsjednika
Pariški sporazum, dogovoreno je, ne može stupiti na snagu sve dok ne bude zadovoljen takozvani "dvostruki prag" odnosno dok mu se formalno ne pridruži 55 zemalja koje čine 55% globalnih emisija. To se dogodilo 5. listopada 2016. godine, a Sporazum je službeno stupio na snagu 30 dana kasnije. Prva zemlja koja je ratificirala sporazum je Fiji, 12. veljače 2016., jedna od otočnih zemalja najpogođenijih klimatskim promjenama, suočena s katastrofalnim poplavama, strahovitim tropskim olujama i gubicima ogromnih količina ribe. Hrvatska je u proljeće 2017. donijela Zakon o potvrđivanju Pariškog sporazuma kojega je izglasala 24. svibnja iste godine. Posljednja je to učinila Angola, ljetos.
Za razliku od Kyotskog protokola koji je donesen 18 godina i 1 dan ranije, Pariškom sporazumu pristupila je i Amerika koja je 2015. godine još imala razumnog predsjednika. Zemlja koja ispušta u atmosferu najveće količine stakleničkih plinova po stanovniku, u međuvremenu je napustila sporazum. Formalnom procedurom sporazum je u Sjedinjenim državama ratificiran 3. studenog 2019. godine, no već je tada prošlo dvije godine otkad je onaj riđokosi klaun najavio da Amerika neće imati ništa s tim. Ako se želite dobro nasmijati, potražite njegov govor od 1. lipnja 2017. u kojem je nadrobio toliko gluposti da to jednostavno nema smisla ovdje navoditi.
Slušanje Facebook-proroka
Već sljedećeg dana, 4. studenog 2019. godine američka vlada je formalno istupila iz sporazuma kojega je dan prije ratificirala, a istupanje je stupilo na snagu 4. studenog ove godine. Srećom, u međuvremenu je Amerika izabrala novog predsjednika dovoljno starog da je i sam itekako svjestan klimatskih promjena, dovoljno pametnog da zna da u ovakvim stvarima treba slušati znanstvenike, a ne Facebook-proroke i dovoljno dalekovidnog da ponovno priključivanje sporazumu najavi već za svoj prvi dan u Ovalnom uredu.
Unatoč hladnoći toga dana, 12. prosinca, 2015. godina bila je u Hrvatskoj jedna od pet najtoplijih, a na svijetu najtoplija do tada. Sljedeća je bila još toplija. U međuvremenu je koncentracija CO2 porasla s 404 na 417 ppm jer smo odaslali u atmosferu novih 180 milijardi tona CO2. Krenuo je najveći val migracija u povijesti, Nemo je u odumirućem koraljnom okolišu tropskog Pacifika uspio pronaći Doru, Hrvatska je postala viceprvakom nogometnog svijeta, otplovio je Oliver, Greta je doplovila preko Atlantika u Ujedinjene narode, a David Attenborough napravio je najljepši i najpotresniji film o klimatskim promjenama kojega ste ikad vidjeli. Uz film je izašla je i knjiga koju se nadam nositi na 26. COP koji će se u studenom sljedeće godine održati u Glasgowu. Zamolit ću Sir Davida da mi je potpiše. No to je samo jedan od (mojih) ciljeva zacrtanih za novu klimatsku konferenciju.
